Pazarni su dani u Republici Srpskoj. Nekom grlu stoke se gleda u zube, nekom u papke. Ima i ponude i potražnje, tržište funkcioniše. Eh da nam je berza takva (kada nisu državne obveznice i trezorski zapisi u pitanju).
Nakupci su raspoređeni u strijelce. Kupuje se i po grlu i po kilogramu, a pogađa se i “đuture”. Farmeri to gledaju sa strane, i ne mješaju se, osim malo po carinskim terminalima. Stanovništvo se zabavlja matematikom (ono što propustiš kad si mlad, stigne te kasnije), kombinatorikom, ali i gleda kako pojednci naplaćuju povjerenje koje su oni dali (poneko čak i zbog ideala).
Stočni fond, s kojim se trguje, vrti nam se oko broja 83. Stočni pasoš za ulazak na pijacu je poslanički mandat. Ko sakupi više od 42 grla ima monopol na nas, krave muzare, koje će da muzu. I to ne bi bio problem da su jasle pune, ali i poljoprivredni laici znaju da od gladnih krava ništa nema.
Takođe, mi krave muzare, sklone smo i bolestima:
– metiljavosti, jer poslije katastrofalnih poplava barski puž koji prenosi ovu bolest je rasprostranjen skoro cijelom teritorijom Republike Srpske;
– ketozi, jer energija iz hrane koju unosimo nije dovoljna za prinos koji nam se traži;
– svim oblicima upale vimena, jer uslovi u kojima nas drže nisu kakvi bi trebali biti.
Ostaje nam nada da će veleposjednik imati domaćinski odnos prema svojim kravama muzarama, u suprotnom, mi ćemo mukati, rikati, mahati rogovima…pa šta bude.
