Šta mislite, kad bi se radila jedna ozbiljna analiza koliko je pametnih, stručnih i dobrih ljudi napustilo Republiku Srpsku u zadnjih deset godina, do kojeg broja bi se došlo?
Koliko vi sami poznajete onih koji nisu mogli ovdje da uspiju jer nisu imali nekog iza sebe ili, jednostavno, nisu imali želuca da učestvuju u neprestanim igrarijama tako karakterističnim za naše društvo? Šta mislite koliko je onih koji su pokušali ovdje nešto da naprave, koji su se borili, koje su svi oni sujetni i pakosni ljudi bliski vlastima sistemski i kontinuirano minirali i podmetali im stupice na svakom koraku, zbog čega su takvi ljudi morali da napuste ovu zemlju i da svoju energiju, znanje i novac ulože na nekom drugom mjestu?
Vjerovatno bi rezultati jedne takve analize i istraživanja bili tragični. Vjerovatno i da negdje napolju imamo dovoljno dobrih i sposobnih ljudi za pet vlada. No, njih smo sve otjerali od sebe jer su se usudili da budu bolji, inovativniji i talentovaniji od našeg prosjeka. Naravno da bi u konkurenciji sa takvim ljudima naša politička, ekonomska i kulturna elita izgledala smješna. Zato za te najbolje od nas sa nama nije bilo mjesta.
Kako bi drugačije naši političari mogli da nam rade ovo što nam rade da smo zadržali i pružili šansu daleko boljima, sposobnijima i poštenijima od njih? Pa postoji razlog zašto nam je politička ponuda siromašna, nije teško zaključiti zbog čega nema za koga glasati jer su svi političari isti, od zla oca i gore matere: ono što je vrijedilo otišlo je odavde, odnosno protjerano je.
Samo tako je bilo moguće izgraditi jedan ovakav sistem u kojem napreduju jedino poltroni, neznalice i stranačke vucibatine. Ako želite da uništite neku zemlju, uništite ili odstranite njene najbolje ljude, to je najbolji recept. Sa onima koji ostanu nemoguće je učiniti bilo šta. A i kad se pojavi nekolicina svjetlih izuzetaka, ljudi koji pokušaju da naprave nešto uprkos opštem sivilu, ponovo se aktivira isti mehanizam: ljudi iz sjenke, službaši, plaćenici i ostali kerovi ovog anti-sistema svim mogućim sredstvima se krenu obračunavati sa tim ljudima ne bi li im život ovdje učinili što nesnošljivijim. I koliko god da žrtve ovih napada budu uporne i istrajne u želji da se bore i pokušaju izaći na kraj sa svim tim podmetanjima, na kraju će biti prinuđene da odustanu. To je pravilo od kojeg ne postoje izuzeci.
I zato nam je kako nam je. Ništa nije slučajno. Većina ćuti dok se sve ovo dešava, uplašena da se i njima ne počne dešavati slično. Zbog toga niko se više i ne usuđuje da pokuša nešto konkretno da uradi, da otpočne sa nekakvim razvojnim projektima koji bi uposlili ljude i donijeli im hljeb na sto. Svi vide šta se dešava onima koji su pokušali da naprave nešto nezavisno od politike i svi se plaše da i njih ne zadesi ista sudbina. Preduzetnička inicijativa se ne poštuje kod nas, naprotiv: ako nemate dobre odnose sa kerovima sistema nećete uspjeti da dugoročno napravite bilo šta sem problema sebi i sopstvenoj porodici. Uostalom, ovaj prostor je već čuven po kreiranju lista nepodobnih i nikad ne možete biti sigurni kad će se vaše ime naći na nekom spisku.
Zato je najpametnije i najsigurnije upisati sebe na onaj dugački spisak svih tih ljudi koji su otišli odavde u potrazi za nekim boljim i izvjesnijim životom.
