Uz vaše dopuštenje, rekla bih nešto o jednom zanatu, zanatu kojeg je nemoguće ispeći do kraja. Govoriću vam o profesiji, koju sam, prva ja, izdala. Ćutanjem. Izdali su je još i mnogi. Možda bi bilo bolje da niko puno i ne govori o novinarstvu, jer su pravi novinari zaljubljeni u pero, a ljubav je istinska samo dok je slijepa. A u ljubavi, kao i u religiji, sve počiva na osjećanju i na vjerovanju u nevjerovatno. Pričaću objektivno i krajnje iskreno u ovom, dosta šugavom periodu političkih tenzija, socijalne iznemoglosti i narastajuće krize.
Loš čovjek ne može biti dobar novinar. E, to je ono što najviše grize. Malo ko ima pojma o zabranama koje predviđa etički kodeks, a priča se o tome na predavanjima, priča, priča… Koga briga za etiku, od nečega se živjeti mora. U vrhu zahtjeva većine kodeksa zapisan je nalog da su novinari, urednici i glavni urednik dužni da poštuju istinu, ljudska prava i principe blagovremenog informisanja. Mnoga od tih osnovnih pravila se preskaču, sa lakoćom. Svi novinari složno upozoravaju da je profesija u haosu, složno, ali stidljivo, pognute glave. Ljubljena profesija im pokazuje svoje ravnodušno lice, jer ona traži borbu istinom, pravdom, a ne samo smješkanjem i snimanjem sadašnje vlasti koja je sagrađena od sapunice i razumije se samo u cijene. Svaki „štampani“ dan se sastoji od roja polulaži i sročenih fraza. Novinari najčešće optužuju političare, opet stidljivo, za manipulisanje činjenicama, nipodaštavanje, uspostavljanje kontrole. Nisu za to političari krivi, Đorđe Balašević je to ovako napisao, pa i otpjevao: „Ma nisu krivci primitivci, što su pokupili mast, korov nikne gdje god stigne, svaka njima čast. Krivi smo mi“!
Prilično neprijatno iznenađenje (ako je uopšte iznenađenje) je pristajanje na ulogu „držača mikrofona“. Složićete se, to bi možda bolje radile kasirke, automehaničari, obućari (bez nipodaštavanja, oni časno obavljaju svoju dužnost). Na kraju se sve svodi na klasični amaterizam, poltronstvo… Ne želim da vjerujem da je najškakljivije pitanje na konferencijama za štampu: „Mislite li da ćemo brzo ući u Evropsku Uniju“. E, da su mene pitali, rekla bih im: “Sa vama takvima, nikada“.
Istraživačko novinarstvo ne postoji, događaji se, jednostavno, pojedu međusobno. To osjećanje ravnodušnosti o istinitosti događaja i izjava progori papir na kome se štampa, a i ekran na televizoru, dublje od sode. Živimo u čudnim vremenima u kojima se kao bolest šire: nesigurnosti, razočarenja, ali i velika očekivanja, vjera i neprestano narastajuće iluzije. U takvim vremenima, cilj novinara je da informaciju dovede do utopijskog cilja istinitosti i prezentuje je javnosti. A onda se pojave mali bogovi – finansijeri medija, a novinari, smrtnici, izgube misao. U toj atmosferi opšteg beznađa, oni igraju glavnu ulogu. Piskaralima je dodjeljena sporedna uloga, uloga saučesnika. Kad je odigraju, nastupa kajanje koje je, ipak, za mirnija vremena. Ali, novinari su zaljubljeni u novinarstvo, rekoh ja na početku. Ljubav je ozbiljna i sveta stvar, ali su zaljubljeni uvijek smiješni za sve ostale ljude. I napisaće oni stotine tekstova, iz ljubavi, zbog čega bi drugo?
Finansijski centri moći zamaglili su margine gdje se propaznaje objektvnost. Ta diktirana pravila igre stvaraju buku koja se ne zaustavlja na ušima i na koži, nego prodire krv, izaziva trperenje kostiju – gasi misao! Pravi novinari su osuđeni na surovost, kao rendgenski zraci prodiru kroz ljupkost i čar života, a ostavljaju samo štur ostatak i neminovnost. Ako je tako, izvucimo bar istinitost u prvi plan. Neka istina bude naš kamen-temeljac.
Vjerujmo u novinarstvo, znati ne možemo. Jer je još Kant govorio: “Bog je dao čovjeku dovoljno sposobnosti da može vjerovati, ali nedovoljno da može znati”.
