Ovih dana sam bio na odmoru od Bosne i Hercegovine i moram vam priznati da mi je mnogo prijalo. Iako sam se na moru smorio, izgorio i potrošio, bilo je više nego prijatno bez Dodika, Bosića, Čovića, Ljubića,Komšića, Izetbegovića, Lagumdžije, Radončića i vaskolike opozicije.
Ali „ne lezi vraže“! Kako sam iz Crne Gore ušao u Bosnu i Hercegovinu dočeka me Bakir Izetbegović, Emir Kusturica i vječno pitanje identiteta pojedinca na našim prostorima. Dok se vozim prema Trebinju razmišljam kako na zapadu nema ništa novo.
Slušam na radiju kako je za Bakira Izetbegovića “Kusturica veliki režiser, ali je i još veći izdajnik svog naroda”.
Odmah mi pade na pamet da je Bakir Izetbegović počeo da se ponaša kao Srbi početkom 90-ih u Bosni i Hercegovini. Tih godina su Srbi svim raspoloživim sredstvima ubjeđivali Muslimane, Bošnjake i Bosance da su Srbi, a ako to nisu onda su izdajice roda svoga. Evo pršlo je od tada 20 ljeta, Srbi i dalje ne odustaju od prevaspitavanja Bošnjaka, ali izgleda da ni Bošnjacima nije mrzak taj način razmišljanja.
I dok sam ulazio u mega, giga, turbo moderni tunel na Čemernu shvatio sam kako u Bosni i Hercegovini čovjek ne može sam da izabere svoj identitet, već mu ga drugi odmah zalijepe. `Ajde što mu ga zaljepe, nego što mu od toga zavisi sve ostalo. Zavisi da li će biti živ ili mrtav, da li će postati izbjeglica ili raseljeno lice, hoće li napredovati u karijeri samo zato što je konstitutivn ili će biti u njihovoj sijenci kao i svi ostali?
Emir Kusturica ima pravo da izabere šta hoće da bude, kao i svaka druga osoba na svijetu. Može da bude otac, režiser, Srbin, pravoslavac, neimar, gitarista i antiglobalista ili sve to zajedno i taj izbor se mora poštovati. To što se on zove Emir Kusturica od oca Murata i majke Senije ne mora, niti treba da podrazumijeva ništa, pa ni to da je on musliman, Bošnjak, Sarajlija ili bilo šta drugo.
Koliko god nama u Bosni i Hercegovini to izgledalo čudno i nenormalno, moramo prihvatiti činjenicu da se ljudi ne rađaju kao Srbi, Hrvati, Bošnjaci, vjernici, ateisti, rokeri ili folkeri, već samo kao ljudi. Moramo prihvatiti da ljudi mogu da biraju šta žele i ne žele da budu tj. svoj identitet, bez obzira koliko su nam simpatični ili antipatični.
Sve je to normalno u jednom demokratskom i građanskom društvu kojeg se naše političke vođe gnušaju. Zato se i plaše popisa!!!
I dok sam prolazio pored Tjentišta shvatih da sam opet otišao previse ulijevo.
