Poštovana Republiko Srpska,
Odavno tvrdim da je naše društvo na stranputici, ali od juče sam u to potpuno siguran.
Znate, moja porodica i ja volimo zajedno da šetamo ali i da gledamo Vijesti i Dnevnike između 19 i 20 časova. Gledamo mi tako TV i zajedno komentarišemo dešavanja u entitetu, zemlji, regionu i cijelom svijetu. Znate, ne smijete djecu pustiti da sami gledaju ove programe, jer oni sve bukvalno shvataju pa bi mogli da dođu do pogrešnih zaključaka.
I gledamo mi tako sinoć vijesti na ATV kad imamo šta vidjeti. Šetači iz Picinog parka prekršajno privedeni na sud. Pita mene kćerka, sunce tatino pametno, “a zašto mi nismo na sudu kada smo i mi šetali?”. Ja u crnu zemlju da propadnem. Od stida i srama. Šta reći djetetu, a ne povrijediti i nju i Republiku Srpsku? Šta?!
Pokušavam nemušto da objasnim djetetu da danas pošten čovjek ne može ni na sud otići bez štele.
Kako djeci objasniti da smo svi zajedno kršili zakon hodajući po kolovozu, praveći nesnosnu buku iznad dozvoljene granice, prelazili kolovoz mimo pješačkog prelaza i više puta prolazeći kroz crveno svjetlo, a da institucije sistema to ne žele da prepoznaju. Teško je obajsniti djetetu da nismo svi jednaki pred policijom i sudstvom, već da su neki jednakiji?
Gledaju djeca prilog na TV-u i ne mogu da razumiju zašto i oni nisu kažnjeni ili barem njihov otac? Zašto su Trifunovići, Dakići, Tešanovići i ostali bolji od njih i zašto se kočopere po sudovima? Da li smo mi to zaslužili?
Naravno da nismo!
Šta da im kažem, da naša policija i sudovi nisu pravedni, principijelni i pošteni? Je l` to da im kažem i uništim zametak patriotizma koji svaki normalan čovjek treba da ima prema entitetu u kojem živi? Da li da im kažem da im je džaba da protestuju i demonstriraju, jer će ih država i njene institucije iskulirati i prepustiti zaboravu? Da li trebaju da se osjećaju posebnim, ili možda diskriminisanim, samo zato što policija i sudovi ne rade svoj posao? Naravno da ne!!!
Da je ovo uređena država meni bi odavno Centar za socijalni rad oduzeo djecu jer ih zloupotrebljavam u političke svrhe, a nisam na vlasti.
U očima djece ja sam obični mali čovjek, a ne junak kao Radovan Karadžić. Ta demistifikacija moje omnipotentnosti se trebala desiti kada napune 13 godina, a ne sinoć. To će vjerovatno ostaviti posledice na njihovo samopouzdanje, a njihov revolucionarni duh je vjerovatno nepovratno uništen. O mom autoritetu ne vrijedi više ni govoriti.
Ja sam im rekao da ste se malo zbunili i da ćete nas sigurno pozvati na sud i tako, za sada, sačuvati njihovu vjeru u pravednost društva u kojem će da stasaju.
Osim toga vaše nepozivanje moje porodice na sud je i diretkan atak na moju egzistenciju. Tolike sam pare dobio od stranih centara moći, međunarodnih udruženja, Bošnjaka, Hrvata, masona i Vatikana u cilju destabilizacije i uništenja Republike Srpske da bi pojavljivanje na sudu bilo sasvim dovoljno da opravdam sav taj novac. Sada mi valja pisati obrazloženja i izvještaje da bih te silne novce opravdao, a pitanje je da li će biti para u budućnosti. Valjda vam je jasno da donator ne smije da trpi!!!
U nadi da ćete nas uskoro legitimisati, uhapsiti i poslati na sud, srdačan pozdrav
Glava porodice
Srđan Puhalo
