Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Sveti Sava u raljama etna, retra i nacionalizma

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (28.01.2020)

Opet sam otišao na školsku priredbu povodom proslave školske slave Svetog Save. Umjesto da se prepustim prazničnom raspoloženju, uživam u programu, fotografišem i snimam kćerku kako nastupa, ja slušam poruke koje se kroz govore, recitacije i pjesme, šalju upravi škole, nastavnicima i učiteljicama, roditeljima i đacima.

Naravno prvo što mi je zasmetalo na samoj priredbi je da se samo spominju Srbi i nijedan drugi narod. Razumijem, ja da je Sveti Sava srpski svetitelj, ali škole u Republici Srpskoj pohađaju Hrvati, Bošnjaci  i Ostali, koje niko i ne spominje, a to bi valjda trebao biti i njihov praznik.

Ono što je karakteristično za proslave Svetog Save je da se uvijek bave prošlošću i isključivo prošlošću. Razumijem ja da je Sveti Sava živio u 13. vijeku, ali već je 21. vijek. Ako je iko među Srbima bio reformator i gledao u budućnost,  onda je to bio Sveti Sava. Vjerujem da bi i njemu bilo drago da vidi školu i nastavnike koji poštuju prošlost, mijenjaju sadašnost i gledaju u budućnost. 

Ali vratimo se priredbi.

Školski hor je odlično zvučao, mada im je repertoar bio prilično etno, retro i „oplemenjen“ nacionalizmom. Recimo kakve veze sa školskom slavom ima pjesma „Ovo je Srbija“, koju su djeca tako fino otpjevala, a u kojoj se kaže:

 

Znaš li odakle si, sine?

Pogledaj planine sive.

Zejtinlikom cveće procvalo,

Šumadijom sunce zasjalo.

 

Aaaaaa, Ovo je Srbija.

Govore grobovi ratnika,

Iz slavnog vremena.

 

Kao što vidimo pjeva se Srbiji, Zejtinliku, Šumadiji, kao da Banjaluka, Krajina, Republika Srpske i Bosna i Hercegovina, nemaju dovoljno dobre pjesme o sebi. Potom su u pjesmi „Crven cvete“ opjevalo srpsko Kosovu.

Onda je došla na red i drama u kojoj sin dobija poziv za rat i dok se on tome raduje jer ce biti vojnik, baba Milenija, majka, sestrice Mira, Milica i Stana i vjerna ljuba Nada,  neutješno plaču. Otac, teška srca mu daje dukat da mu se nađe i kaže „Bolje je, sine, da pogineš, nego svoju kuću osramotiš“.

Toliko ratova i pogibije za 45 minuta svetosavske priredbe za mene kao roditelja bilo zastrašujuće i previše i potpuno nehumano prema djeci u osnovnoj školi.

Na stranu to što je Sveti Sava na miran način zaustavio rat između braće i pomirio ih.

Na kraju priredbe, kada su se svi učesnici okupili pred publikom,  krenula pjesma „Himna za život Srbije“,   kojoj se opet spominje rat, stradanje, a koja sa Svetim Savom ima veze samo kroz stihove:

 

Srpska vojska govori:

Sveti Savo, pomozi!

Sveti Srbi sa Savom

Molitvu su vazneli!

 

E sada dolazimo do pitanja koje me čitavo vrijeme muči, a to je da li proslave Svetog Save u školama Republike Srpske, moraju uvijek da budu retro, etno i smrtonosno?

Naravno da ne moraju, jer svaka slava je praznik i prilika za slavlje onih koji je slave. Pa zašto ne bi bilo veselo i u školama Republike Srpske i zašto se svi ne bi tome radovali. Zašto ne bismo slavili život, slavili školu, slavili znanje, jer za to našu djecu šaljemo u škole, a ne da bi ih spremali za pogibije i umiranje.

Na kraju želim da kažem da se na svetosavskoj priredbi vidio silni trud djece i nastavnika, ali sam koncept je potpuno pogrešan i vrlo sličan onome u socijalizmu. Malo svijetle prošlosti, malo herojstva i stradanja, malo zaklinjanja u svetinje, mnogo falsifikovanja istorije i nimalo radosti i optimizma.

A svima nam je to tako potrebno.

 

Prenošenje blogova Srđana Puhala nije dozvoljeno bez pismenog odobrenja redakcije. (28.01.2020)

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog