Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Nacionalizam i spremnost na pomirenje mladih u BiH

Ovaj tekst je samo dio jednog velikog istraživanja koje je objavljeno u publikaciji „Kako Mladi u BiH opažaju protekli rat“. Prije nego što krenemo sa analizom, važno je naglasiti da je u istraživanju učestvovalo 1308 mladih ljudi iz cijele Bosne i Hercegovine.

Nacionalizam se u ovom istraživanju mjerio kroz tri faktora: mundijalizam kao odsustvo nacionalizma, nacionalni ponos kao vezanost za svoju naciju i spremnost da se žtvuje za nju i šovinizam kao najektremniji oblik nacionalizma, a spremnost na pomirenje kroz faktore: spremnost za opraštanje drugima za patnje koje su nam nanijeli, rehmanizaciji protivnika tj. ponovno opažanje protivnika kao čovjeka i kroz stepen nepovjerenja prema drugima.

Šta nam kažu rezultati?

Interesantno je da kod Bošnjaka, u odnosu na Srbe i Hrvate, nalazimo najviše izražen mundijalizam, nacionalni ponos i šovinizam, što samo po sebi izgleda kontradiktorno, ali izgleda da među mladim Bošnjacima stasaju jasno odvojene grupe sa oprečnim odnosom prema svom narodu i drugim narodima. Mladi Bošnjaci sa izraženim mundijalizmom ne vide etničku pripadnos kao nešto važno i značajno, dok kod druge dvije grupe Bošnjaka ta etnička pripadnost je manje ili više važna. Kao što znamo nacionalizam koji ne pređe granice patriotizma i ljubavi prema svom narodu nije loš, ali kada to pređe u mržnju prema drugima oda to prestavlja problem.

Postavlja se pitanje šta je u osnovi tog bošnjačkog šovinizma i koliko je on opasan po Bosnu i Hercegovinu?

Prije svega mišljenja sam da je to prirodan od govor mladih Bošnjaka na hrvatski i srpski nacionalizam, ali i pokušaj da se svoj narod prikaže kao bolji u odnosu na druga dva naroda, što bi značilo da ima i veća prava od drugih. Tu posebno veliku ulogu igraju dešavanja iz 90-ih godina, gdje su Bošnjaci podnijeli najveće žrtve i strah da im se to ne ponovi.

Nisam siguran da je bošnjački ekstremni nacionalizam dobar na bilo koji način za budućnost Bosne i Hercegovine, jer dominacija bilo kojeg naroda na ovim prostorima, ili osjećaj superiornosti, obično nije donosila ništa dobro ni Srbima, ni Hrvatima, ni Bošnjacima.
Mladim Srbima i Hrvatima je važan nacionalni ponos i to se može objasniti na više načina. S jedne strane, to je strah od mogućnosti da će Bošnjaci ugroziti njihov identitet namećući bosanstvo kao nacionalni identitet, što se veoma dobro vidi kroz borbu za očuvanje nacionalne grupe predmeta u školama, postojanje dvije škole pod istim krovom, raspravama o jeziku i pitanju etničkog identiteta na popisu iz 2013. godine. S druge strane, postoji strah kod Srba i Hrvata od političke nadmoći Bošnjaka koja se ogleda u kontroli svih važnijih upravljačkih funkcija u državi, entitetima i kantonima (slučaj Komšić ili formiranje Vlade Federacije BiH). Veoma često možemo čuti izjave srpskih i hrvatskih političara u Bosni i Hercegovini o važnosti čuvanja i odbrane etničkih identiteta i vjerovatno to u velikoj mjeri utiče na kreiranje nacionalnog ponosa kod Srba i Hrvata.

Imajući u vidu spremnost na pomirenje možemo reći da se Hrvati, Bošnjaci i Srbi međusobno značajno razlikuju na sve tri mjerene varijable. Rehumanizacija je najviše izražena kod mladih Srba, tj. oni su najviše spremni da svoje protivnike očovječe, a slijede ih Bošnjaci i Hrvati. Slična je situacija i kod praštanja. Na praštanje su najviše spremni Srbi, a slijede Hrvati i Bošnjaci. Govorimo li o nepovjerenju, ono je najviše prisutno kod mladih Bošnjaka, koji se se značajno razlikuju od Srba i Hrvata.

Ovdje imamo veoma interesantan fenomen. U Republici Srpskoj imamo sistematsko ignorisanje i poricanje zločina koje su počinili njihove institucije, vojnici i oficiri, veličanje ratnih zločinaca i samoviktimizaciju, a istovremeno imamo mlade kod kojih je izražena spremnost na rehumanizaciju protivnika i praštanje.

Kada govorimo o povezanosti nacionalizma i pomirenja, možemo reći da dobijamo očekivane rezultate. Ispitanici koji su skloniji mundijalizmu si i spremniji za praštanje i manje su nepovjerljivi prema drugim etničkim grupama. Sa porastom nacionalnog ponosa rastu i šovinizam i nepovjerenje prema drugima, dok opada spremnost na praštanje. Što je šovinizam prisutniji kod ispitanika, to je nepovjerenje prema drugim narodima veće, a smanjuje se spremnost na rehumanizaciju protivnika i praštanje. Sa porastom spremnosti za rehumanizacijom protivničkih grupa raste i spremnost za praštanje. Što su ispitanici spremniji za praštanje, to se smanjuje i njihovo nepovjerenje prema drugim etničkim grupama.

Jednostavno rečeno, što je neki oblik nacionalizma više prisutan kod mladih ljudi, to su manje spremni na pomirenje.

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog