Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Prikaz knjige Sredoja Novića “Od Detlaka do Ist Rivera“

Igrom slučaja do mene je neki dan došla autobiografska knjiga „Od Detlaka do Ist Rivera“ koju je napisao Sredoje Nović. Kada knjigu napiše čovjek koji je skoro cijeli svoj život proveo kao bezbjednjak u Bosni i Hercegovini, potom i ministar,  naravno da ćete je sa zanimanjem pročitati.

Ne samo da saznate nešto novo, nego da vidite i šta nije napisano.

Baš kao i kod bilo kojeg zločina, tako i kod ove knjige osnovno pitanje je motiv tj. šta je natjeralo autora da za života napiše svoju autobiografiju?

Ne znam, valjda čovjek dođe u neke godine, kada podvlači refu u životu i shvati da je riječ jedino što ostane iza njega, a Sredoje je oduvjek bio škrt na rječima, što zbog karaktera, što zbog posla.

Naravno, Nović nije pisac, on je prije svega pravnik i bezbjednjak omeđen jasnim pravilima i od njega ne možete očekivati lijepu književnost. Zato je pravo mučenje dok čitate poglavlja kao što su „Moj zavičaj“ ili „Zbogom ostaj moje rodno selo“ ili bolje reći prvi dio knjige, gdje on na 194 stranice u maniru učenika osnovne škole opisuje svoje selo,  porodicu, odrastanje, školovanje i zaljubljivanje.

Mnogo je tu emocija i sjećanja, ali fali talenta.

Drugo poglavlje je mnogo zanimljivije, jer govori o profesionalnom usponu, padu i ponovnom usponu gospodina Novića.

Na svu sreću nema tu mnogo atributa i metafora, samo činjenice i surova realnost.

Neću vam prepričavti sadržaj knjige,  ali prva impresija je vrlo jednostavna, Sredoje Nović sebe želi prikazati kao surovog profesionalca, bez obzira gdje i šta radi. On se drži Ustava, zakona, pravilnika i uputa „kao pijan plota“ i ni po koju cijenu ne odstupa od njih.

Teško je povjerovati da se u socijalističko vrijeme isključivo cijenila profesionalnost, pogotovo kada se radi o zapošljavanju u državnoj bezbjednosti. Sam autor knjige kaže da je i podobnost bila važna, a on je procjenjen kao i te kako podoban.

Da nije bio na liniji ne bi ga drugovi primili u partiju još na početku studiranja.

Kao što rekoh Sredoje Nović sebe prikazuje kao surovog profesionalca, koji ne dozvoljava sebi da radi ništa mimo zakona, ali on skoro nikada ne propituje valjanost i moralnost tih zakona i pravila. Drugi krše pravila službe, podlježu iskušenjima, ali ne i autor knjige, na momente izgleda bezosjećajno kao Švarcineger u Terminatoru 2.

Kada čitate knjigu vidite da je uspon bezbjednjaka Novića tako logičan, zaslužan, ali ne i munjevit. Polako, ali sigurno on se penje u hijerarhiji socijalističke državne bezbjednosti da bi pred sami rat u Bosni i Hercegovini, zasjeo na vrh. Naravno, taj put je opisan kao niz događaja iz koji gospodin Nović uvijek izlazi kao pobjednik, zahvaljujući svojim principima, zalaganju, umjeću pregovaranja i profesionalnošću.

Na tom profesionalnom putu možete da pročitate o njegovom prvom  informativnom razgovoru u Ključu, opasnim akcijama operativaca DB-a, istrazi u Agrokomercu ili ubistvu u vrijeme Olimpijade, kao i mnoge druge dogodovštine, ali o nekim događajima nema ni slova.

Recimo, kao prvi čovjek Službe državne bezbjednosti u Bosni i Hercegovini, krajem 80-ih i početkom 90-ih,  on opisuje vraćenje sva tri nacionalizma na velika vrata, o pjesmama koje su se pjevale po kafanama, planovima emigracije, ali nećete naći ništa vrijedno pomena o osnivanju paravojnih formacija na sve tri strane, o dijeljenju oružja „miroljubivim“ građanima, o formiranju SAO područja i sl.

Prosto je nevjerovatno da prvi čovjek službe nije znao ništa o tome ili još nije vrijeme da se o tome priča.

Meni je bilo veoma interesantno poglavlje „Otići ili ostati u Sarajevu“ u kojoj možemo pročitati dilemu kroz koju su prolazili stanovnici ovoga grada u martu i aprilu 1992. godine. Problem je u tome što Sredoje Nović tada nije bio običan sarajevski  mašinbravar, mesar ili profesor književnosti u srednjoj školi, već doskora prvi čovjek bezbjednosti. Posebno je upečatljiva scena kada autor od svog frizera muslimana saznaje šta SDA spremaju Srbima u Sarajevu.

Izlaskom iz Sarajeva vozom na „slobodnu teritoriju“ Sredoje Nović potiskuje Jugoslaviju i socijalizam te se stavlja na raspolaganje kolegama iz Službe u Prijedoru i Banjaluci. On je prije svega profesionalac, ali u tom trenutku „kominjare“ nisu baš na cijeni, pogotovo one koji su 80-ih  hapsili Karadžića, Krajišnika, Dukića i ostale vedete SDS-a zbog privrednog kriminala.

Ako sam dobro shvatio, a mislim da jesam, Sredoje Nović je rat proveo u Banjaluci radeći kao komercijalni direktor u jednoj privatnoj firmi, nadmudrujući se sa jugoslovenskim i UN carinicima. Već tada je spoznao sav jad, bijedu i korumpiranost međunarodne zajednice.

Slavu je počeo slaviti 1997. godine i na taj način zauvjek raskrstio sa Jugoslovenom i komunistom u sebi.

Ako očekujete da pročitate u biografiji Sredoje Novića nešto o dešavanjima u Prijedoru i Banjaluci tokom rata razočaraćete se. Sve se svodi oko njega i njegovih strahova, patnji i borbe za egzistenciju. Teško je povjerovati da se jedan bezbjednjak tako lako isključi iz surove realnosti i ne zapaža recimo nestanak Muslimana i Hrvata iz ovih gradova ili kriminal koji je tada cvjetao pod pokroviteljstvom SDS-a.

Elem, na 391 strani, rat je uveliko stao, Sredoje Nović na prijedlog Biljane Plavšić i uz saglasnost Milorada Dodika postaje prvi bezbjednjak Republike Srpske. Za njega je u Narodnoj skupštini glasao i SDS.

O tome kako je sastavljena Vlada u kojoj je Dodik bio premijer  i kako je obezbjeđena skuštinska većina nećete pročitati ni riječ u knjizi. Ni smjena tadašnjeg predsjednika RS Nikole Poplašena nije bile vrijedna jedne rečenice, a kako je tek izigronisao smjenu onolikih  SDS-ovaca. Tu i tamo stidljivo se spomene da se ministri u toj vladi opažaju kao izdajice i saveznici međunarodne zajednice.

Na 403. strani je već ministar Policije RS i Srbin.

Onda dolazimo do osnivanja SIPA-e i iznenadih se kada pročitah da ga je za direktora Državne agencije za istrage i zaštitu postavio dekretom legalni i legitimni visoki predstavnik Pedi Ešdaun. U tome ga bezrezervno podržava i Milorad Dodik, koji je uvijek cijenio profasionalizam i lojalnost.

Ne znam kako će ovo „svariti“ mladi lavoli SNSD-a, ali je tada bilo takvo vrijeme.

Naravno i tu  gospodin Nović, po ko zna koji put,  kreće od nule i pravi respektabilnu instituciju, kojom su svi zadovoljni, tako da već na 468 strani postaje ministar Civilnih poslova BiH i sad već etabliran Srbin.

I na ovom mjestu radi sve po Ustavu i zakonima nikada se ne zapitavši da li su oni diskriminatorski i treba li ih mijenjati. Izabran je i za ministra godine, ali mu nije palo na pamet da bilo šta uradi na problemu „dvije škole pod jednim krovom“, jer to nije njegov problem.

U knjizi piše da je SDP BiH organizovao JMBG proteste u Sarajevu, da bi se registar JMB centralizovao i prenijele nadležnosti sa entiteta na državu.

Kao prvi čovjek SIPA-e i ministar Nović beskompromisno brani interese Republike Srpske na Vlašiću, u Sarajevu i kojekude još, suprostavljajući se, zajedno sa Miloradom Dodikom, ucjenama i pritiscima međunarodne zajednice i licemjerju Bošnjaka.

Od 509. strane ulazimo u mirniju fazu života Sredoja Novića u kojoj njegov profesionalizam poklekne pod pritiskom ideala i autuje se kao SNSD-ovac, član SNSD-a, poslanik i čovjek koji voli druženje na svojoj jahorinskoj vikendici.

Ovo je knjiga sa srećnim krajem, jer Titovo kumče pored silnih uspona i padova napokon postaje i ostaje odlikovani pravoslavac.

Sve u svemu mislim da sam jedan od rijetkih koji je pročitao ovu knjigu, a nije član SNSD-a, što će nadam se autor cijeniti, a pogotovo šta sam i recenziju napisao. Knjigu vrijedi pročitati, ali samo ako je dobijete na poklon ili posudite iz biblioteke.

Ima boljih špijunskih romana, za manje para.

P.S. Na strani 408 možete da pročitate kako je Dodik čovjek od akcije kome saobraćajna pravila ništa ne znače jer od ribnjaka u Prnjavoru do Banjaluke u prisustvu ministra Policije RS Sredoje Novića vozi automobil brzinom i do 180 kilometara na sat.

P.P.S. Erotiku potražite u poglavlju „Neobične situacije“.

P.P.P.S. U knjizi takođe možete pročitati da su američki bezbjednjaci gospodinu Noviću uredno najavili da će bombardovati Srbiju, ali tada su duvali neki svježiji vjetrovi na Balkanu.

 

Preuzeto sa blogger.ba

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog