Srđan Puhalo

Srđan Puhalo je rođen 1972. godine u Foči, jer u Kalinoviku nije bilo porodilišta.Odrastao je u Kalinoviku uz pomoć roditelja, mnogobrojne familije i "Politikinog zabavnika". Čuvajući krave kod babe Radojke shvatio je da je život veoma težak, pogotovo u Kalinoviku. Do četrnaeste godine bio je učesnik dvije omladinske radne akcije, posjetio koncentracione logore Jasenovac i redovno se takmičio u "Titovim stazama revolucije", što je ostavilo neizmjerni trag na njegovoj krhkoj ličnosti. Srednju školu završio je u Sarajevu, a psihologiju je diplomirao u Beogradu. Iluzije je izgubio prilično rano, a nevinost dosta kasno. Preživio je dva rata, kao i veliku inflaciju u Srbiji, a onda je došao da živi u Banjaluku. Magistrirao je psihologiju u Banjaluci, a doktorirao u Sarajevu. Dobar je otac dvoje djece, a loš muž jedne žene. Nije nosilac nijednog ordena, ali zato ga krase mnogi epiteti kao što su soroševac, nevladinac, strani plaćenik, antisrbin, autošovinista, Bakirov Srbin. Mašta da postane profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci. Ima mnogo problema sa pravopisom, stranim jezicima, potencijom i holesterolom.

Srđan Puhalo

Alternativna istorija, Alternativne televizije, prijmer sela Kravica

U petak 5. januara na sajtu Alternativne televizije pojavio se tekst „Parastos Srbima ubijenim na Božić u Kravici 1993. godine” koji je školski primjer „patriotske“ neprofesionalnosti i pristrasnosti, a evo i zašto to tvrdim.

Primjer br. 1

Na početku tog teksta se kaže „U bratunačkom selu Kravica danas će biti osveštan renovirani spomen-prostor i služen parastos za 158 Srba iz ovog mjesta i susjednih zaselaka stradalih u Odbrambeno-otadžbinskom ratu, od kojih su njih 49 ubile muslimanske snage iz Srebrenice pod komandom Nasera Orića na Božić 1993. godine.“

Činjenica br. 1

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica Republike Srpske, 7. januara 1993. godine u napadu na selo Kravica poginula je ili ubijena 51 osoba srpske nacionalnosti, a ne 49.

Činjenica br. 2

Drugi problem je što se taj dan služi parastos za 158 Srba, koji su za četiri godine rata stradali na ovom području, pa se zbog neadekvatnog izvještavanja medija, taj broj ubijenih Srba, veoma lako povezuje sa dešavanima od 7. januara 1993. godine.

Činjenica br. 3

Treći problem je što se u tekstu ne spominje da je u selu Kravica, krajem 1992. i početkom 1993. godine bila stacionirana vojska Republike Srpske, a Sud u Hagu je utvrdio i Vojske Jugoslavije, i samim tim to selo je bilo legitimna vojna meta. Takođe se svjesno ne pravi razlika između broja ubijenih civila i vojnika. Prema zvaničnim podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženja nestalih lica Republike Srpske, u ovom napadu je ubijeno 36 vojnika i 15 civila, što svakako mijenja sliku o obimu i načinu stradanja Srba i opisu svega onoga što se dešavalo tog 7. januara 1993. godine u Kravici i okolnim zaseocima.

Primjer br. 2

Dalje u tekstu možemo pročitati „Za 12.00 časova predviđeno je odavanje počasti i polaganje cvijeća uz spomen-krst u Kravici za 3267 poginulih srpskih civila i boraca iz srednjeg Podrinja i Birča.“

Činjenica br. 4

Prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata i ratnih zločina, u srednjem Podrinju (opštine Srebrenica, Bratunac, Vlasenica, Zvornik, Rogatica, Han Pijesak, Milići i Šekovići) ubijeno je oko 2710 Srba, od toga 465 civila i preko 2245 vojnika. Kao što vidimo broj žrtava je uvećan za 550 ljudi.

Primjer br. 3

„Nakon brojnih zločina počinjenih u srpskim selima oko Srebrenice i Bratunca u prvoj godini građanskog rata u BiH, Orićevi džihadisti su svoj krvavi pir nastavili i 1993. godine, kada su na pravoslavni Božić upali u Kravicu ubivši 49 mještana, a još 80 je ranjeno. Sedam ih je nestalo i pet ih još nije pronađeno ni nakon 31 godine.”

Činjenica br. 5

Problem je što se za ovaj napad optužuje isključivo Naser Orić, kada je Sud u Hagu utvrdio da su detalje napad isplanirali Hamed Salihović i Ramiz Bećirović, a u napadu su učestvovali vojnici iz sela Sućeske (na čelu sa Zulfom Tursunovićem), Glogove (na čelu sa Ejubom Golićem), Biljega, Mošića i Delića (na čelu sa izvjesnim ‘Zisom’ iz Žanjeva), Cerske i Skugrića (na čelu sa Šemsom Salihovićem), Jaglića, Šušnjara i Brezove Njive (na čelu sa Sidikom Ademovićem), Osmača, Konjević-Polja, Jagodnje i Joševe, te da je bilo i boraca iz Srebrenice neutvrđenog identiteta. Trebamo dodati da se Naseru Oriću sudilo u Hagu i domaćim sudovima i da je svaki put oslobođen krivice.

Primjer br. 4

“Od početka rata pa sve do polovine 1995. godine muslimanske snage iz Srebrenice stalno su upadale u srpska sela oko ovog mjesta, Bratunca, Milića, Skelana i Zvornika, ubijajući sve što stignu, pljačkajući i paleći srpsku imovinu, a zarobljene su mučili, masakrirali, odsijecali im glave i pokazivali ih u Srebrenici, a zabilježen je i slučaj da su Nenada Rankića pekli na ražnju.”

Činjenica br. 6

Kada čitate ovaj pasus stiče se utisak da su samo “muslimanske snage iz Srebrenice” napadale i upadale u srpska sela, dok to nikada nisu radile snage Vojske Republike Srpske. Jednostavno to nije istina i malo je poznato da je u aprilu 1992. godine Srebrenica bila u rukama Srba, da bi je ponovo preuzeli Muslimani.

Činjenica br. 7

U izvještaju koji je CJB Bijeljina MUP Republike Srpske broj 12-02/ 4- 233 -163/05 uputilo Okružnom tužilaštvu Bijeljina navodi se da su ranjenog teritorijalca Nenada Rankića odveli „u mjesto Potočari gdje su ga pripadnici gore navedenih jedinica ranjenog palili, sjekli i na druge načine mučili usled čega je izgubio život…“, ali nigdje ne piše da su ga pekli na ražnju.

Primjer br. 5

„Po proglašavanju Srebrenice zaštićenom zonom UN, umjesto demilitarizacije nastavljeni su upadi iz te enklave u srpska sela i, izuzimajući tri sela uz Drinu, uništena su sva srebrenička i veliki broj sela u bratunačkoj i milićkoj opštini /više od 100 sela/, a jedinice Nasera Orića ubile su oko 3.000 Srba, od kojih više od polovine civila.“

Činjenica br. 8

Prema podacima Odjeljenja za istraživanje rata, ratnih zločina i obradu dokumentacije od trenutka kada je Srebrenica proglašena „zaštićenom zonom“ (april 1993. godine do 1995. godine) desila su se napadi na tri srpska sela Osmače, Srebrenica i Tamburića Kosa u kojima je stradalo troje ili više ljudi. Samim tim nije ubijeno ni 3000 Srba, a pogotovo ne toliki broj civila.

Primjer br. 6

“Napadi i masakri najčešće su izvođeni na velike pravoslavne praznike kao što su Božić, Petrovdan, Đurđevdan, Vidovdan.”

Činjenica br. 9

Nigdje ne piše da se ne smije napadati na vjerske praznike i da je to samo po sebi zločin, baš kako što ne piše da je u vrijeme pomenutih vjerskih praznika veliki broj srpskih vojnika odlazio sa položaja, što je njihov protivnik i te kako koristio. Osim toga bilo bi interesantno vidjeti koliko je Vojska Republike Srpske poštovala muslimanske i katoličke vjerske praznike i suzdržavala se od napada u tom periodu, pošto znamo kako su se odnosili prema džamijama i katoličkim crkvama.

Primjer br. 7

„Božićni napad na Kravicu je, prema pričama preživjelih, ali i istorijskim podacima, bio nastavak ustaškog zločina koji je počinjen na Vidovdan 1944. godine, kada su ustaše iz okolnih sela zapalile 38 mještana srpske nacionalnosti u podrumu jedne kuće u selu Zonići kod Kravice.“

Činjenica br. 10

Dovođenje ova dva događaja, međusobno vremenski udaljena skoro 50 godina, je logički neodrživ, metodološki pogrešno, novinarski neprofesionalno i ljudski jadno i bijedno i nema nikakvo opravdanje.

Na kraju je važno naglasiti da ovaj „pamflet“ nije potpisan, niti je naveden izvor, pa ćemo ovo smeće i sramotu od teksta pripisati Alternativnoj televiziji koja svjesno i namjerno radi ovakve stvari i to joj nije prvi put.

 

Preuzeto sa: blogger.ba

Komentari
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog