To jutro će Dragana Čavka pamtiti cijeli život.
Probudila se kao Bošnjakinja i znala je da je to to.
Najednom su nestala sve one dileme koje su je mučile toliko godina i na koje je bezuspješno tražila odgovore.
Njena egzistenicijalna kriza traje odavno.
Dok su se njene drugarice u pubertetu brinule o banalnostima “Šta će obući?”, “Gdje će izaći?” i “Hoće li imati peticu iz tehničkog?”, nju su mučila egzistencijalna pitanja “Ko sam ja?”. Dobro pitala se “Zašto sam ovdje?”, “Šta znači biti?”, ali to je sada manje važno.
Od tada pa do neki dan trajalo je traganje za tim odgovorima?
Pročitala je cijelog Koelja, ali nije našla odgovor na svoja pitanja. Sjedila je na obali rijeke i plakala.
Nije odustajala, išla je dalje, kao što reče Vesna Dedić “Ne gledaj preko ramena”.
Tražila je sebe, a našla je Socijalističku partiju.
Otkrila je djela Marksa, Engelsa, Lenjina, ali i Edvarda Kardelja i čitala i samo čitala. Socijalizam joj je pomogao da zavoli sve ljude, da se bori za opšte dobro i društvo u kojem će svi biti jednaki, siti i iskvarcani.
Pročitala je i diplomski rad Petra Đokića i to na engleskom.
Socijalizam je iskristalisao njene ideale, Socijalistička partija je naučila disciplini i lojalnosti, a šef je zaposlio u ministarsvo.
Na prvi pogled njen život je bio savršen, imala je sve, ali nije našla najvažniji odgovor, “ko sam ja?”
Krenula je da putuje. Možda će putovanje da da odgovor?
Na svojim putovanjima od Porto Nova, preko Ostroga, Jahorine do Venecije, pijeska Sahare i Njujorka, tražila je sebe, ali nalazila je samo na Guči, Pradu, Versaće…
Pratili su je selfiji, storiji i praznina taštine.
Naravno kao što napisa Jelena Bačić Alimpić život je “Ringišpil”. Svoje padove je podnosila otvorenih plavih očiju i napućenih usana, kako to i dolikuje jednoj socijalistkinji 21. vijeka.
Znala je da je riješila egzistenciju, ali je takođe znala da „egzistencija prethodi esenciji”, ali za nju je esencija i dalje ostala nepoznata.
U tom mozaiku identiteta i uloga nedostajala je jedna kockica koja bi joj dala punoću ličnosti, odagnala strah od bitka i sokove života natjerala da prostruje kroz cijelo tijelo.
Nešto je nedostajalo, ali šta?
Onda je jednog dana u njene ruke dospio Službeni glasnik Republike Srpske u kojem je raspisan konkurs za članove Upravnog odbora Radio televizije Republike Srpske iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.
Ispočetka tome nije pridavala pažnju, ali nešto u njoj joj nije dalo mira. Noćima nije spavala, bila je odsutna i rastrzana, posao je počeo da trpi, a porodica je primijetila da to nije ona stara Daragana.
Svi su se pitali u čemu je problem?
Onda se probudila pred zoru. Čavka u njoj nije joj dala mira, shvatila je da je Bošnjakinja, pravoslavne vjeroispovijesti.
Bila je zbunjena?
Kako može biti Bošnjakinja, a pravoslavka?
Onda se sjetila Nine Bukejlović koja je naprasno postala Bošnjakinja, ali i Harisa Plehe i Rasima Smajića, koji su se onomad osjećali kao sarajevski Srbi. Ne smijemo zaboraviti ni Edina Fejzića najpoznatijeg Hrvata iz Goražda.
Svi oni su imali hrabrosti da pređu etničke granice i pronađu sebe, a to je velika stvar u Bosni i Hercegovini.
Preuzeto sa blogger.ba
