Kao i bilo gdje drugdje u Evropi, novija istorija zapadnog Balkana
ispisana je krvlju. Od njegove uloge u rasplamsavanju Prvog svjetskog
rata, preko okupacije i otpora tokom II Svjetskog rata, te borbi i
varvarstva koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije, narod ovog
regiona propatio je dovoljno.
Prošlog petka, Ivica Dačić i Hašim Tači odlučili su da urade
drugačije. Nakon šest mjeseci neposrednih razgovora, premijeri Srbije i
Kosova složili su se da normalizuju odnose.
Postavili su niz praktičnih koraka koji bi njihovim narodima trebali
pomoći da se oslobode straha, da podstaknu prosperitet, te odigraju
svoju ulogu u cjelini kao članovi evropske porodice.
Ne smijemo pretjerivati. Ovo nije kraj puta. Ovo je račvanje puta, a
prethodne sedmice dva hrabra čovjeka odabarali su trasu obilježenu
mirom.
To nije ishod kakav su mnogobrojni očekivali šest mjeseci ranije kada
sam gospodina Tačija i gospodina Dačića ugostila u svom kabinetu u
Briselu. Nikada ranije se nisu susreli.
Godinama je moj kabinet posredovao u tehničkim razgovorima o
svakodnevnim pitanjima, kao što je pitanje u vezi sa tim šta bi se tačno
trebalo desiti na granici između Srbije i Kosova. Ovi razgovori su
došli do tačke gdje je bio potreban politički impuls, što je značilo
angažovanje dva premijera.
U poslijepodnevnim časovima 19. oktobra, gospodin Tači i gospodin
Dačić ušli su u moj kabinet u novootvorenom sjedištu Evrospke službe za
inostrane poslove. Nijedan od njih dvojice nije bio siguran na koji
način će vijesti o tom sastanku biti prihvaćene kod kuće. Kada je naš
fotograf uslikao samo jednu zajedničku fotografiju ova dva čovjeka, ja
sam je zadržala sve dok oba premijera nisu smatrala da je pogodno da
bude objavljena.
Njihov zadatak je bilo iznalaženje načina da se pomogne desecima
hiljada kosovskih Srba koji žive na sjeveru Kosova. Mnogo se pisalo o
istoriji ovog spora. Pitanje je bilo kako ga okončati.
Taj prvi sastanak trajao je tek jedan sat. Njegova svrha nije bila
pomirivanje razlika, već da se utvrdi da li je sazrelo vrijeme za održiv
dijalog. Ja sam smatrala da jeste. Još važnije, i oni takođe.
Uslijedilo je još devet sastanaka. Ponekad su oni bili dugotrajni, i
po 14 sati, često detaljni i ponekad napeti. U različitim prilikama,
pozivala sam i zamjenike premijera, te ostale predstavnike obje strane
da se pridruže razgovorima. Dogovor je održiv samo ukoliko je podržan od
strane širih koalicija i u Srbiji i Kosovu.
Na koncu, obje strane su iznašle zajednički jezik u vezi sa stepenom
autonomije kosovskih Srba. Beogradska i prištinska politička scena su
pozdravile njihov dogovor.
Preostalo je mnogo toga što je potrebno uraditi kako bi se sporazum
proveo na terenu. Ipak, mislim da se iz proteklih šest mjeseci mogu
izvući četiri važne lekcije.
• Hrabro vođstvo je od vitalnog značaja ukoliko se želi postići
trajno rješenje. Uobičajeno je da se politika bavi linijama podjele i
isticanjem razlika. Mirotvorstvo je zaduženo za iznalaženje zajedničkog
jezika i kreiranje zajedničke budućnosti. Tokom proteklih šest mjeseci,
svjedočila sam kako ljudi iz Beograda i Prištine evoluiraju iz
političara u mirotvorce. Znali su da preuzimaju rizike, ali to ih, na
njihovu veliku čast, nije pokolebalo.
• Evropa danas — usitinu i većina svijeta danas — je nesređena.
Svjedoci smo mnogobrojnih identiteta koji se niti nužno niti lako
uklapaju u jednostavno poimanje koncepta nacionalne države iz 19.
vijeka. Jedan od velikih izazova u mnogim od današnjih sukoba jeste
priznavanje ove nesređenosti, te pružanje pomoći ljudima različitih
identiteta u iznalaženju načina za dijeljenje istog prostora u duhu
uzajamnog poštovanja. Tek tada imamo šansu da dosegnemo stvarnu nagradu:
da slavimo svoju sjajnu različitost.
• Evropska unija može učiniti veliku stvar. Ona predstavlja veliki
eksperiment u iznalaženju načina za funkcionisanje različitosti za
dobrobit svih. Da, ona ima i svojih mana. Trenutno je suočena sa teškim
ekonomskim izazovima. Ali, generalno, ona funkcioniše. Zato su i narodi
istočne Evrope željeli što prije da se pridruže nakon oslobađanja od
sovjetske dominacije. Sada, Srbija i Kosovo žele da se pridruže.
Prošlosedmični sporazum je otpočeo taj proces koji će im omogućiti
pridruživanje.
• Čvrsta sila — ekonomski mišići i, ponekada, vojna sila — ima svoje
mjesto, ali blaga sila treba da odigra veliku ulogu. EU nastavlja da
privlači nove članice ne samo iz razloga što podržava trgovinu,
zapošljavanje i investicije, već i zato što ona podržava vrijednosti,
kao što su sloboda i demokratija, koje su inspiracija za ljude širom
svijeta.
Čvrsta sila znači kalkulisanje; blaga sila podstiče maštu. Ivica
Dačić i Hašim Tači su svojim pojavljivanjem u mom kabinetu pokazali da
posjeduju hrabrost da zamisle bolju budućnost za svoje narode.
Ovdje, stoga, leži moja nada. (podvlačim “nada”: To još uvijek nije
izvjesnost.) Posljednjih stotinu godina, zapadni Balkan bio je poznat
kao kolijevka rata. Od sada, može li biti poznat kao kolijevka mira.
(Frontal)
