Scena poznata. Čovjek koji je čitav život jeo hljeb, pio mlijeko, preživio rat, tranziciju, inflaciju, tri promjene režima i dva braka, ničim izazvano,  jednog utorka sazna da je zapravo alergičan na sve. Ne na život. Na gluten. Na laktozu. Na „upalne procese”. Na misteriozne „toksine” koji, kako kažu, samo čekaju da se smjeste u vašoj auri i započnu subkliničko razaranje tijela.

Piše: Riad Hajdarević

Šalu na stranu. Celijakija postoji. Intolerancija na laktozu postoji. Postoje i ozbiljne, medicinski jasno definisane dijagnoze koje zahtijevaju disciplinu i terapiju. Ali između nauke i panike, tržište je otvorilo autocestu. I po toj autocesti sada jure samozvani gurui, nutricionistički proroci i influenseri sa diplomama iz „holističkog balansa”.

Ako ste ikada bili umorni (a jeste), jer ste čovjek, neko će vam reći da je to gluten.
Ako ste se ikada naduli poslije graha (a jeste), jer imate crijeva,  neko će vam reći da je to laktoza.
Ako ste ikada bili tužni (a jeste) neko će vam reći da vam je “propusno crijevo” razorilo serotonin.

U toj logici, ljudsko tijelo više nije kompleksan biološki sistem nego kriminalno mjesto zločina. A gluten i ostali su lica od ranije poznata organima gonjenja.

Istina je jednostavna:

1. Celijakija pogađa mali procenat populacije i dijagnosticira se ozbiljnim testovima.
2. Intolerancija na laktozu je česta, ali i vrlo jasno prepoznatljiva.
3. Hrana može utjecati na raspoloženje, energiju i zdravlje.

Ali između „može” i „uvijek” zjapi ogromna provalija veca od kanjona Tare. Upravo tu provaliju popunjava marketing.

Jer „moguće” ne prodaje knjige. „Moguće” ne prodaje test od 99.99 maraka.  „Moguće” ne prodaje personalizirani detoks-plan sa popustom od 20% ako kliknete odmah.

Strah prodaje. Konfuzija prodaje. Ideja da ste bolesni, ali na sofisticiran način koji samo odabrani razumiju, eh to se tek prodaje. Ide ko halva. Na tuđoj muci, doduše, ali zar je bitno?

Industrija „intolerancija” je savršeno dizajnirana da nikada ne kaže „ne”.
Pošaljete uzorak kose, kap krvi, možda samo email adresu i vrlo brzo dobijete listu namirnica koje “blago opterećuju vaš sistem”.

Blago. Uvijek blago. Dovoljno da vas zabrine, ali ne dovoljno da vas uputi na stvarnu medicinu.

To je zatvoreni krug koji hrani sebe a jos bolje hrani one koji ga prodaju.

Posebno je šarmantan termin „subkliničko”. To znači da nemate bolest, ali možda biste je mogli imati, te bi bilo krajnje neodgovorno od vas da to ignorišete.

To je medicinska verzija horoskopa. Dovoljno neodređeno da se odnosi na sve. Dovoljno ozbiljno da zvuči stručno.

Ako ste umorni, pod stresom, loše spavate, jedete neredovno i živite u ekonomiji koja vam stalno podiže krvni tlak, možda problem nije u glutenu. Možda je problem u društvu koje vam prodaje brza rješenja za spore probleme.

Zato što daje osjećaj kontrole. Lakše je izbaciti hljeb nego promijeniti posao. Lakše je kriviti laktozu nego priznati da spavate četiri sata.  Lakše je kupiti plan ishrane nego se suočiti s anksioznošću.

Influenser vam ne prodaje samo jelovnik. Prodaje vam narativ u kojem ste heroj koji se „budi”. U kojem medicina „skriva istinu”. U kojem ste vi dovoljno hrabri da je tražite.

Ako neko tvrdi da 70% populacije ima „neprepoznatu intoleranciju”, pitajte: gdje su podaci? Koja studija? Koji uzorak? Treba razlikovati medicinu od marketinga. Prava medicina vam često kaže da je odgovor dosadan: spavajte više, krećite se, jedite raznovrsno, smanjite ultraprocesiranu hranu. Nema glamura. Nema drame. Također, treba prihvatiti da tijelo nije savršeno. Ponekad smo umorni jer smo umorni. Ponekad smo naduti jer smo jeli previše. To nije moralni neuspjeh.

I na kraju, ono najvažnije. Ne prepustiti naučni jezik onima koji ga koriste kao dekoraciju.Jer kad se terminologija medicine pretvori u marketinški alat, javni prostor postaje zasićen poluistinama. A poluistina je opasnija od laži  jer u njoj ima dovoljno istine da zvuči uvjerljivo. Borba protiv ove konfuzije nije u ismijavanju ljudi koji su zbunjeni. Ona je u jačanju zdravstvene pismenosti, u insistiranju na dokazima i u spremnosti da kažemo:

U svijetu gdje se sve može „optimizirati”, možda je najradikalniji čin pojesti komad hljeba bez osjećaja krivice.

 

Izvor:  naukagovori.ba