Nedavno sam pročitala predivnu misao koja kaže da kada poklanjamo nekome ružu, miris ruže nam ostaje na rukama. To se, naravno, ne odnosi samo na ružu niti samo na materijalna dobra. Rekla bih – kada pomažemo nekome, blagoslov pružamo sebi samima.
Na neki čudan način, ovaj svijet zaista fukcioniše po tom principu – što više pružiš, više ćeš i imati. Ne morate tražiti nikoga dalje od vašeg okruženja. I tu ima previše onih kojima bi vaš osmijeh promijenio i dan, a možda i cijeli život.
Što više vrijeme prolazi, sve više cijenim nepoznate ljude koji pomažu nepoznatim ljudima. Ne pričaju o tome, samo rade. Pomoć je i ako nekome pospremite stan, ispeglate veš, pridržite vrata, odete u prodavnicu jer ta osoba ne može… pomoć je čak i ako saslušate tu osobu, jer je možda uplašena… pomoć je svaki vid bilo kakvog gesta, a da se druga osoba osjeća srećno.
Koje su sve velike priče ostale neispričane samo zato što je neko „običan čovjek“, tih i neprimjetan? Onaj koji bi mogao da ispriča o svojim snovima, željama, svojoj porodici, koji bi pričao o nečemu što posebno voli, pa čak i da vam da neki dobar savjet, da vas od srca nasmije…
Čak i kada negdje otputujemo, mnogo ljepša iskustva i uspomene doživimo kada se povežemo sa lokalnim stanovništvom i njhovim pričama, nego kada trčimo za selfijima ispred neke turističke atrakcije… dosadne i izvikane…
Da li ste ikada nekome poklonili knjigu? Da li ste pisali posvete? Da li se poklanjali dio sebe, svojih misli i emocija? Da li je nečiji rukopis, zapisan na komadu papira – zaustavio vrijeme, izazvao lavinu sreće ili čak i nadživio samog čovjeka?
Kako ste se osjećali kada se u staroj kutiji (ili džepu) pronašli sačuvane karte sa nekog koncerta, ulaznice iz muzeja sa nekog putovanja, razglednice i čestitke stare i po nekoliko decenija…? Šta je to u posvetama i rukopisima tako veliko, a čega smo se olako odrekli?
Odrekli smo se običnog čovjeka i njegovog života. Odrekli smo se svega što je istinski ljudsko i što nas zbližava više nego išta na ovome svijetu – rukopisa, zagrljaja, emocije, smijeha, priča, druženja, ličnog doživljaja i iskustva…
Ljudi su mnogo bolji nego što smo navikli da jesu. Samo što prave, velike priče, pa čak i one herojske, nekako ostanu neispričane ili nepravedno zakopane, u moru onih koje nas obasipaju svaki dan – onih koje su provučene kroz filtere, uštimane i naštimane, lažno humane, lažno obojene… lažno sve…
I dok mi tako mislimo da se život dešava negdje drugo – on se upravo dešava oko nas, u svom istinskom obliku, dajući nam najljepša iskustva, uspomene, sjećanja i sreću.
Koliko će još vremena proći, pa da počnemo da cijenimo sve „sitne stvari“ koje čine posebnim naš život i da pričamo priče koje su dotakla, a ne otuđila naša srca?
Autor: Dušica Stevanović
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
