Prvo ću se opravdati i reći da sam još uvijek daleko od ovisnika o virtualnom svijetu i da sam često iziritirana predstavljanjem svojih druženja i događaja na društvenim mrežama, koje je ponekad toliko nestvarno da se sama iznenadim koliko nam je sinoć izlazak bio dobar, a nije se ni dogodio. Znate one situacije kada ne vjerujete svojim očima šta ljudi objavljuju i kojim nebitnim ili prebitnim stvarima koje trebaju držati za sebe nas zatrpavaju?! Na facebooku je sve: najveće ljubavi, današnji ručak, razgovori nebitno o temi, snijeg, kiša, mačka, dijete, jel’ piškio, jel’ kakio, čestitke, sućuti…i ljudi koji sjede tu oko mene, a nisu tu. I svašta se nešto definira kao uspjeh!
Hoće li nam rijetkost postati pravi istinski osmijeh. Jesmo li postali zatočenici nametnutih i neispunjavajućih uspjeha i trke za „boljim“ životom. Šta zapravo znači uspjeti i biti zadovoljan?
Realno gledajući svatko ima drugačiji pogled o tome. Ipak kada se zamislimo možda uskoro nećemo biti sretni koliko bi trebali biti. Imamo svijet na dlanu, tehonologija nam je omogućila da znamo sve o svima da ulazimo u privatnost slavnih i bogatih, da imamo petsto „prijatelja“ da guglamo o onome što nas zanima. A naš duševni napredak i razvitak?
Idemo li tamo gdje kada netko objavi vic na mome zidu ne moram se smijati, imam smajlića? Kada netko objavi tužnu vijest ne moram tražiti riječi što osjećam imam smajlića koji pušta suzu. Čestitke za praznike zamijenjene naljepnicama za svaku prigodu. Nema više riječi, nisu potrebne! Za sve imamo slike i natpise. Ne moramo više biti pismeni – imamo znakove… ali gdje onda ispoljavamo puninu osjećaja koje nosimo? Koliko često ću imati razgovore s prijateljima uz gledanje ekspresija njihovih lica? Hoćemo li i dalje šetati, pričati viceve, smijati se i osjećati sigurnost.
Svijet je utihnuo. Postajemo sve usamljeniji. Nema više obiteljskih albuma, koje bi zajedno gledali i prisjećali se divnih dana i osoba. Sada imamo stotine slika i slikamo hranu koju jedemo, slikamo gdje smo na ljetovanju, gdje na nekom veselju. A da li uživamo u svemu tome to je upitno- važno je pokazati drugima da smo sretni. Nekada bi bilo dobro umjesto selfija za naših petsto prijatelja, stati pred ogledalo i uz iskreni osmjeh samome sebi priznati koliko radosti, tuge ili očaja nosiš i s kim ih se zapravo treba dijeliti.
Autor: Nives Batista
#FrontalBlogChallenge
Povezane vijesti:
Kritika ciničnog uma Zorana Kesića, ili zašto ne gledam 24 minute
