Došli smo u kratku posjetu sarajevskoj kantautorki Jadranki Stojaković, koja se četiri godine bori sa opakom bolešću – motorni neuron, odnosno odumiranjem mišićnog tkiva. Na Jadrankinom dragom licu blagi osmjeh. Teško zbori. Za svaku izgovorenu riječ neophodno joj je bar malo snage. A nje je sve manje. Izdale su prvo noge, pa ruke, onda i cijelo tijelo. Rečenice sve kraće, a pauze između njih sve duže. Uzdiše.
– Tužna sam. Pretužna. Nema više moga Kemice. Našeg Keme. Nisam spavala. Stalno sam u mislima sa njim i njegovom porodicom – kaže nam Jadranka.
Opet pauza. Cakle se bistre plave oči. Ali nema snage ni suzu da pusti.
– Eto i mene, Kemice. Sve zavisi od božje volje – dodaje tiho.
Pitamo je šta najviše pamti iz dugogodišnjeg druženja sa Montenom.
– Pisao mi je tekstove, aranžmane i muziku. Ali u mom sjećanju posebno će ostati druženje. Bili smo prava raja, kako se to u Sarajevu kaže. On bolestan, ali je smogao snage da nastupi na humanitarnom koncertu u Banjaluci, posvećenom meni. Revanširala sam mu se video-porukom na njegovom koncertu u "Zetri" prošle godine. Završila sam je riječima "Ljubim te Kemo". Sjećam se jednog davnog ljeta kada sam sa Kemom i Čolom gostovala na Jadranu, u Makarskoj. Svi hoteli su bili popunjeni, pa su nas organizatori smjestili u jednu sobu. Njima nezgodno, a nama zgodno. Eto, toliko smo bili bliski, kao rod rođeni.
I opet pauza. Ali Jadranka je uvijek bila veliki borac. Znamo, da je život nikada nije mazio. Poslije nekoliko minuta nastavlja:
– Bolest mi baš teško pada. Sve menje ustajem iz kreveta. Ni prstima ne mogu da vladam. A da bar imam malo snage napisala bih na kompjuteru nekoliko rečenica za našeg Kemu.
Bilo nam je jasno. Jaca više nije imala snage, a toliko toga ima šta da kaže. Pozdravili smo se i ostavili je da u tišini i mislima bude sa dragim čovjekom i prijateljem kakav je bio Kemal Monteno.
izvor: Novosti.rs
