Kada je stigao u Ojmjakon temperatura je bila 31 stepen Celzijusa ispod nule, što nije „ništa strašno“ za ovo rusko mjesto. Ejmos je prevalio više od 16.000 kilometara kako bi stigao u zabačeni istočni kutak Sibira.
Zimi je toliko hladno da avioni ne mogu da slete, jer ne smiju dugo da se zadržavaju. Do sela je stigao kombijem iz Jakutska, udaljenog 921 kilometar.
Temperatura često pada i do 40 ispod nule, a u ovom mjestu je 1933. godine zabilježena najniža temperatura u jednom naseljenom mjestu na planeti: 67,7 stepeni ispod nule!
Inače, u Ojmjakonu nikada nije zabilježena temperatura iznad nule u periodu od 25. oktobra do 17. marta.
Koliko je hladno najbolje ilustruje nekoliko primjera: većina ljudi koristi poljska kupatila, jer se cijevi često lede. Automobili se drže u zagrijanim garažama, a ako moraju da stanu napolju ne smiju da ih gase. Više ih neće upaliti!
Pošto tokom većeg dijela godine usjevi ne mogu da rastu, ishrana se najviše sastoji od mesa, najviše od irvasa i ribe. Alkohol se, posebno u zimskim mjesecima, konzumira u velikim količinama.
Zemlja je tokom zimskih mjeseci toliko tvrda da kopanje grobova nije moguće. U tom slučaju, pali se lomača na određenom mjestu i ostavlja da gori nekoliko dana. Tek poslije toga moguće je kopati.
Pošto u okolini nema brda, Ejmos nije mogao da uhvati panoramsku fotografiju. Zato se popeo na radijski toranj, na oko 50 metara visine.
Zbog dva para rukavica nije mogao lijepo da koristi aparat, pa je iznerviran skinuo rukavice sa jedne ruke.
„Tada sam mogao sa nekom preciznošću da fotografišem. Međutim, dok sam sišao na zemlju palac mi se djelimično smrzao. Trčao sam do najbliže gostionice držeći šaku u pantalonama. Naredne dvije nedjelje koža mi se sa palca ljuštila kao da sam se ozbiljno izgorio“, prisjeća se Ejmos.
Izvor: mojahercegovina
