autor: Frontal
Učesnik je radio emisija sa svojom poezijom. Aktivan je član zavičajnih
stvaralaca u Laktašima. Jedan je od četvoro tvoraca poetskog kruga Stihovnica
(kojeg još čine pjesnici Enea Hotić, Slobodan Boco Bajić, Vid Vicko Vukelić) iz
Banja Luke. Autor je nekoliko kratkih priča.
Poetski krug Sithovnica osnovan je prošle godine. Koji su
bili motivi osnivanja i vizija rada?
Poetski krug Stihovnica je nastao spontano na povratku u
Banja Luku sa susreta pjesnika povodom, dana zaljubljenih u Zagrebu 13. 02.
2013. od strane nas četvoro pjesnika
(Slobodan Boco Bajić, Enea Hotić, Vid Vicko Vukelić i ja). Boravkom na tom
slobodno mogu reći festivalu poezije na kojem je učestvovalo stotinjak pjesnika
iz desetak Evropskih država mi smo se predstavili prvi put kao neformalna grupa
iz Banja Luke. Odnosno poetski zbornik Valentinovo nas je objedinio, poslije čega
se pojavila ideja po ugledu na udruženja te vrste u okruženju da i mi oformimo i profilišemo udruženje u vidu
osvježenja i novine na našem književnom sazvježđu nezavisno od postojećih
književnih kretanja u Banja Luci. Do dana današnjeg smo ostali jedini
Banjalučki poetski krug prepoznatljiv pod imenom "Stihovnica" od
Maribora do Skoplja kojemu dolaze gosti iz nekoliko država. Kad je riječ o
motivu, onda je to svakako ljubav prema stihu, pjesmi i potrebi da se ostavi
trag o našem vremenu na način kako ga neposredno osjećamo. Naša vizija je
skopčana sa potrebom da damo svoj pečat našoj kulturnoj zajednici u kojoj
postoji interes za ovakvom vrstom djelovanja. Ove godine u januaru smo dobili i
svoj prostor, što nije mala stvar u teškom vremenu kako za bilo koji rad tako i
za kulturu. Nastojaćemo pokrenuti izdavačku djelatnost, gdje bi mladi i ne samo
mladi pjesnici imali pouzdanog partnera i adresu na koju će se moći obratiti sa
svojim zahtjevima i idejama.
Položaj i sredstva koja su se izdvaja za kulturu u RS i
prije poplava nisu bila na zavidnom nivou. Strahujete li od još većeg umanjenja
ovih izdvajanja i gdje vidite dalji razvoj?
Položaj kulture jednog naroda zavisi i od novca koji se
izdvaja za kulturu, ali i od darovitih i talentovanih ljudi bez kojih uprkos
novcu nema stvaralaštva. To je naprosto jedna simbioza, odnosno dva uslova na
jednoj istoj poluzi pri čemu je najidealnija situacija kada je ta poluga u
ravnoteži. Moje subjektivno mišljenje je da imamo stvaralaštvo koje bi moglo
biti mnogo zastupljenije u javnim prostorima i medijima, da imamo bolju
koordinaciju između institucija, stvaralaca, relevantne kritike i konzumenata
bez kojih u krajnjoj liniji ne bi bilo svrhe ulagati trud. – Ser Vinston Čerčil
je u vrijeme bombardovanja Velike Britanije tokom Drugog svjetskog rata, na prijedlog
da se ukinu donacije za kulturu, upitao: “A šta ćemo mi onda braniti?” Bio bih srećan kada bi takva svijest
prevagnula kod svih koji su zaduženi za afirmaciju naše autentične kulture.
Bilo je u svim vremenima životnih teškoća, bilo da su u pitanju ratovi,
poplave, požari, zemljotresi. Mislim da ove pojave ne mogu uništiti duh i
volju, a to je presudno. Dok postoji narod i njegov jezik, dotle će postojati i
potreba za ljepotom, smislom, duhovnošću jer smo bez toga nedovršene ličnosti,
nešto što ne ostavlja trag, a time želim reći da je to konačna smrt u onom
najokrutnijem obliku.
Često se kaže da se od kulturnog i/ili umjetničkog rada
ovdje ne može živjeti. Koliko sami uspijevate egzistirati kao književnik?
U ovakvim okolnostima se ne može živjeti od vlastitog
stvaralaštva. Količina nevolja koje su nas snašle zadnjih decenija prošlog
vijeka i početkom ovog našeg je bila nesrazmjerno velika, što se direktno
odrazilo na sve koji su upućeni na stvaranje kao modus vivendi. Naša kultura i
pisana riječ pripada malom jeziku i malom narodu u količinskom smislu, a u
duhovnom i snazi volje taj limit ne postoji. Ne znam kada će se pojaviti u
našem stvaralačkom podneblju još jedno zlatno razdoblje kakvo je bilo u drugoj
polovini XX vijeka koje je iznjedrilo jedinog našeg Nobelovca, ali ga svakako
priželjkujem. Našu kulturu posmatraju sa svih meridijana i pri tome gledaju
kako autor kotira u domaćoj sredini. Zato je neobično važno da imamo
solidarnost u svakom smislu između činilaca koji oblikuju obrazce kod sticanje
uslova za afirmaciju kako književnika tako i umjetnika iz ostalih umjetnosti
van granica našeg govornog područja kao konačnog lica naše kulture pred
svijetom. Kada se nešto voli i kada postoji svijest o značaju vlastitog rada u
vremenu koje dolazi, svakako da se nađe razlog i motiv za rad. A, sve ostalo
postaje sudbina kojoj daju oblik svi ostali učesnici u čaroliji zvanoj
umjetnost. Da ne zaboravim ni materijalnu podršku brojnih vlasnika prostora u
kojima organizujemo naše susrete, brojne donatore vina, brojne pekare koje su
uzeli učešća u našim manifestacijama i brojne ljude koji su nam bili na ruci
kod obraćanja za pomoć koje ne mogu nabrojati ovom prilikom, ali im Stihovnica
duguje bezmjernu zahvalnost što su i oni postali na neki način dio našeg
identiteta. Svakako je to još jedan dokaz, da ima nade kad se udruži u
pozitivnoj sinergiji snaga volje sa dobrom kreacijom i da se tako dođe do
stanje na našoj sceni u oblasti kulture sa kojim se primičemo onom što želimo
smatrati zadovoljavajućim.
U kojoj mjeri i na koji način se Banja Luka može porediti sa
evropskim kulturnim prestonicama?
Potencijala i načina za predstavljanje naših stvaralaca
izraslih na prepoznatljivoj tradiciji uvijek ima. Umjetnici bilježe motive svog
vremena i svog svjetonazora. Imamo stanje kakvo imamo i koje je daleko ispod
onoga što trebamo i možemo. Stvaralaštvo zajedno sa čitaocima i ostalim
konzumentima čini kulturu, a kultura je najbolji i najreprezentativniji način
za predstavljanje jednog naroda drugom narodu. Banja Luka treba da se
pozicionira u svojim objektivnim okvirima kao centar iz kojeg će kretati inicijativa.
Banja Luka može biti lokomotiva, ako se obrati pažnja na ono što joj nedostaje
i da to to otkloni. Selekcija kod odabira djela koja imaju vrijednost mora biti
poštena, lišena subjektiviteta, sujete, raznih vrsta podmetanja i svega onoga
što se u ozbiljnom svijetu smatra kao neobjašnjiv i teško razumljiv rezon.
Nedostaje nam uprkos malih izdavača jedan veliki, kao i producentska kuća koja
bi u dogledno vrijeme postala prepoznatljiv brend najboljeg što trenutno možemo
ponuditi. Nedostaju nam agenti, što je karika koja je uobičajena (u svijetu) i
neophodna kod prodaje knjige, kako bi se imala osnova za daljnji rad. Stručna
kritika nije dovoljno zastupljena u medijima koja bi pomogla čitaocima kao
orijentir. Jednom riječju imamo hiper produkciju, a s druge strane nemamo
organizaciju i subordinaciju djelovanja. Ako ne želimo da nam kultura postanu
arhaične institucije u kojima neki ljudi dobijaju platu iz budžeta i da budemo
na sramotu nekim narednim generacijama koje će se sigurno porediti sa naprednim
svijetom, moraćemo imati više i sluha i inicijative u smislu da se upustimo u
radikalnu reformu svega što je smetnja koja će dugoročno u budućnosti
proizvesti dalekosežne posljedice. Sjećam se poziva bivšeg ministra prosvjete i
kulture Kasipovića, koji je pozvao umjetnike da iznesu svoje inicijative koje
bi se ugradile u zakon. To je dobra ideja i trebalo ju je podržati. S druge
strane mi nemamo još uvijek zakon koji definiše šta je to slobodan umjetnik kod
nas u Republici Srpskoj i BiH. A, kada je riječ o našim nastupima u Evropi onda
je rijetkost da se u to uključuju institucije. Obično to ide privatnim vezama
sa mnogo mnogo entuzijazma od strane umjetnika. Sjetimo se samo u proteklom
razdoblju neravnopravne borbe na medijskom nebu gdje i kada smo bili u velikoj
mjeri satanizovani, a ta slika je ostala onoliko promijenjena koliko smo mi
bili u stanju da je ispravljamo. Hoću reći da u dobroj mjeri zavisi od nas
samih i naše organizacije i nastupa kako ćemo mi ostatku svijeta izgledati.
Trebamo da se oslobodimo predrasude da nas neko voli ili mrzi u Evropi i van
nje. Tu svakako treba pomenuti i prevodioce kojih nemamo dovoljno (bar ne za
beletristiku), a koji koliko je meni poznato nemaju jedinstvenu adresu na koju
može kritika i stručna javnost poslati preporuke šta bi to valjalo da se nađe
na internacionalnim sajmovima književnosti.
Planovi za ovu
godinu, kako u aktivnostima Stihovnice tako i vašeg ličnog rada?
Iza nas su u ovoj godini deseto i jedanaesto Poetsko ćoše sa
brojnim gostima iz Srbije, Hrvatske BiH, zatim domaćih Banjalučkih,
Prijedorskih, Prnjavorskih, Derventskih, kao i pjesnika iz dijaspore. Promocija
knjige dječijih pjesama Marijana Beneša (izdanje Arte – Beograd, oktobar 2013).
Promocija prvog broja časopisa društva književnika "Snaga riječi"
Prijedor, Promocija knjige Okus večnosti našeg člana Vida Vukelića u februaru,
veče povodom jubileja od 40 godina književnog rada Stevke Kozić Preradović u
martu. Pozvani smo u Pančevo, Skoplje, Maribor, Inđiju i brojne druge gradove i
države gdje još nismo gostovali u prošloj i ovoj godini. Što se mog ličnog
angažmana tiče, okrenut sam pripremi za štampu moje zbirke poezije, drugog
izdanja mog romana "Treći čin na Balkanu" traženju pozorišta za
izvedbu drame Gost. Učesnik sam na konkursu za Zlatnu sovu u Istočnom Sarajevu
raspisanom od strane Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva sa prvim dijelom
romana Druga strana sna, i niz drugih aktivnosti povezanih sa djelatnošću
Stihovnice i Zavičajnih stvaralaca u Laktašima.
