Intervju

Aleksandar Savanović: Država u doba korone

Iako kriza sa COVID - 19 epidemijom još traje, neke zaključke već možemo formulisati. Kako na globalnom tako i na našem unutrašnjem pitanju. Na tu temu smo razgovarali sa Aleksandrom Savanovićem.

Frontal: Kriza oko COVID19 epidemije još traje. Mogu li se već sada izvući neki zaključci, kako na globalnom tako i na lokalnom planu?

Savanović: Već sada se može mnogo toga vidjeti i nučiti iz toka krize i načina njenog hendlovanja, kako na svjetskom, tako i na našem lokalnom nivou. Prvo, ponovo su se povampirile različite antiliberalne mjere, pa i ideologije, za koje smo svi vjerovali da su definitivno ostale iza nas u mraku XX vijeka. Ponovo vidimo uspon različitih atavističkih pokušaja restrikcije ličnih sloboda i prava u ime „sigurnosti“, „efikasnosti“, „opšteg dobra“, pa čak i „pravde“. To je uobičajen refleks u doba krize i nije ništa novo. Naprotiv, u doba krize ovakvi se narativi po pravilu javljaju i najčešće su praćeni različitim, često krajnje besmislenim teorijama zavjera, poput ove o Bil Gejtsu i vakcinama. Uvijek se traži jačanje država u odnosu na lične slobode, s pogrešnom tvrdnjom da samo jaka država može upravljati društvom u kriznim situacijama. Nakon iskustva XX vijeka teško je očekivati da ovi antiliberalni narativi ostanu aktuelni i nakon krize. Ja predviđam da će liberalna država i dalje ostati dominantna forma političkih institucija zapadne civilizacije. Čak će i ojačati.

Frontal: Kritike liberalne države su ipak jače danas nego ranije, npr u ekonomskoj krizi iz 2009. 

Savanović: To je rezultat nekih specifičnih fenomena vezanih za sadašnju krizu a koji se nisu tako jasno mogli prepoznati ranije. Prvo, to je skandalozno podbacivanje EU u prvim danima krize. Zaista je bilo mučno gledati kako je Italija ostavljena na cjedilu, unatoč svim opravdanim primjedbama neozbiljnom ponašanju italijanske vlade. EU je morala priteći italijanskom narodu kad je bilo najkritičnije. Pokazalo se da birokratizovane demokratske strukture nisu dobre kada treba munjevito reagovati. Drugo, to je ekstreman odgovor američkih vlasti. Za Trampove mjere se zaista može reći da liče na neku vrstu socdarvinizma. Naravno, to je utemeljeno u političkoj kulturi SAD, i Trampovu izjavu da „karantin nije u američkom duhu“, treba uzeti zaozbiljno. Ipak, kod nas to proizvodi zgražavanje i teško možemo imati senzibilitet za takvu vrstu logike. Treća faktor je navodna efikasnost Kine. Pokazalo se da birokratizovane strukture ipak mogu efikasno reagovati, ako nisu „isuviše“ demokratske. Ipak, nasuprot oduševljenosti mnogih efikasnošću kineskog odgovora na epidemiju, ja sam veoma podozriv. To podozrenje je rezultat načelnog stava prema vrsti režima kakav je kineski, ali i konkretnim stvarima vezenim za ovu krizu. Netransparentan rad kineske vlade u prvim danima krize ugrozio je čitav svjet i zaista će teško biti opravdati takvu neodgovornost kada se u budućnosti postavi to pitanje. Ne bih bio iznenađen da uskoro izađu na svjetlo dana i gori skandali od ovih koje smo do sada čuli, uprkos pokušaju cenzure od strane kineskih vlasti. Ne bih bio iznenađen da ova kriza dovede u ozbiljne probleme kineske vlasti, pogotovo ako se sumnje pokažu tačnim. To može proizvesti sankcije ili bar zatvaranje zapadnih tržišta za kinesku robu, što bi dramatično ugrozilo „kinesko čudo“.

Frontal: Kako bi ocijenili reakcije vlasti u regionu i posebno u Republici Srpskoj na krizu?

Savanović: Na našem regionalnom nivou, najšokantnije djeluju montipajtonovski nastupi u medijima, i uopšte orvelsovska medijska stvarnost u Srbiji. Šokantne stvari poput PINK „ozoniranja“ djeluju kao da su izvučene iz nekog najniskobudžetnijeg horora. Ni vlast nije bolje izgledala, bar u prvim danima krize, koju je obilježio nevjerovatan šarlatanski nastup dr.Nestorovića. Srbija tu naravno nije izuzetak, i vidimo da postoje i gori od nje: Janša je u Sloveniji uveo i represivnije mjere, a i situacija s epidemijom je gora.

Što se nas ovdje tiče, vlast djeluje OK, izuzev ministra policije, koji je očito čovjek isuviše nervozan za takvu funkciju. To se pokazalo i ranije u više navrata – npr. onom incidentu s kraja prošle godine kada je fizički nasrnuo na poslanika. Šta očekivati od ministra MUPa koji nije u stanju da „iskulira“ najjeftiniji politički performans. Koliko se može imati imati povjerenja u njegovu staloženost kada nastupi ozbiljna kriza i stvarno dramatične situacije? Još gore je što izgleda postoji olaka spremnost za upotrebom represije. Navešću samo jedan benigan primjer: kada je ministar zdravlja pozvao građane i pristojno im „preporučio“  nošenje maski, ministar MUPa odmah je to shvatio kao naredbu građanima i zaprijetio kaznama. Pokušaj uredbe o zabrani širenja panike samo je nastavak u istom pravcu. Srećom, javnost  je reagovala (a i ko zna ko još) i vlast je morala opozvati tu besmislenu i anticivilizacijsku uredbu. No tu nije kraj njegovim blamiranjima: prema informaciji koju je objavio portal

https://www.in4s.net/instrukcije-pooliciji-republike-srppske-ne-sankcionisite-vjernike-koji-su-krenuli-ka-hramovima/ 

MUP je imao instrukciju da ne provodi odluke o zabrani kretanja protiv vjernika koji ju krše u vrijeme vaskršnjih praznika. Koliko je meni poznato ovo nije demantovano. U svakom slučaju, bar prema onome što su prenijeli mediji (https://www.atvbl.com/vijesti/banja-luka/vladika-jefrem-sluzio-ponocnu-vaskrsnju-liturgiju-prisustvovala-i-nekolicina), u pojedinim hramovima u poput crkve Svete Trojice u BL vjernici su prisustvovali liturgiji unatoč policijskom satu, a pričešće je služeno istom kašikom. Ako je sve ovo tačno, onda to znači da je naš ministar MUPa odlučio, ili bar dopustio, da se pravila selektivno primjenjuju. Time se jasno diskriminišu građani, a zakoni ove zemlje primjenjuju kako za koga. Poznato je kako se u teoriji nazivaju države koje zakone primjenjuju selektivno na jednu grupu ljudi. Takođe, poznato je kako se u teriji nazivaju ljudi koji svojom voljom odlučuju da li će se zakoni primjenjivati. 

Ipak, generalno djeluje da se vlast uspješno bori s krizom, naročito imajući u vidu skromne resurse, kako materijalne i finansijske tako i ljudske s kojima mi kao društvo raspolažemo. Ne treba, na primjer, zaboraviti koliko je medicinskih radnika napustilo ovu zemlju u prethodnom periodu a koji nam sada nedostaju. Unatoč svemu, kod nas epidemija nije eskalirala i čini se da ni neće.  Za razliku od mnogih drugih, neuporedivo kapacitiranijih država. Prema tome, bar sudeći po posljedicama koje nisu dramtične, mora se konstatovati da je naša vlast je reagovala i pravovremeno i dobro. Još ćemo da vidimo kako će se vlada nositi s budućim ekonomskim mjerama, ali za sada su dobri. Recimo, kod nas je vanredno stanje proglašeno u korektnoj proceduri i s vrlo elokventnim i teorijski dobro zasnovanim objašnjenjem koje je iznio gospodin Karan. Njegov nastup je bio vrlo važan za dobijanje podrške javnosti planiranim mjerama. Ja lično sam bio izrazito protiv uvođenja vanrednog stanja, a i sada mi se čini da je to pretjerana mjera. Ipak, nakon nastupa gdina Karana mnogo sam manje zabrinut jer je on, prvo jasno ukazao na koju vrstu mjera vlast smjera da se fokusira – poput npr. problema sa zastarom u sudskoj praksi, problema s funkcionisanjem fiskanog sistema i sl., a koje su zaista opravdane. A s druge strane, i za mene lično još važnije, jasno je obećao da će se ispoštovati propozicija naknadne verifikacije svih uredbi i mjera donesenih u vanrednom stanju. Po mom mišljenju, u svim demokratskim sistemima, to je ključni osigurač od zloupotrebe vanrednog stanja. Ovakva se pozitivna ocjena može dati i mnogim drugim akterima, poput ministra zdravlja ili gradonačelnika Banjaluke, ali i nekoliko drugih mladih ministara u vladi.

Frontal: To daje razloga za optimizam?

Savanović: Mislim da je ovo što sam prethodno rekao načelno značajna stvar i potencijalno  može biti uvod u ozbiljnu promjenu političke kulture kod nas. Umjesto do sada dominantne matrice neke vrste „glavni baja“ figure, koju su imitirale mnoge male lokalne „baje“ - ali ni približno s kapacitetima i talentom koje ovaj glavni ima, sada vidimo da su zvijezde bili drugi tipovi političara. Umjesto blefera koji se miješaju u sve - od lokalnog vodovoda do svjetskih odnosa, a zapravo ne znaju ništa ni o čemu, sada u prvi plan izbijaju političke tehnokrate – strukovno kompetentni ljudi koji bez velikih riječi i čisto operativno rade svoj posao. Pokazuje se da kada dođe stvarna frka, velike riječi i demagogije ne služe ničem, već se traži stvarno rješavanje stvarnih problema. Život čovjeka neće spasiti nikakva priča, već respirator koji se ne dobija nikakvom demagogijom, već nabavlja na hoasu svjetskog tržišta. Ja ne pamtim da sam u kratkom vremenu vidio više ljudi iz struke na medijima nego u prethodnih par mjeseci od kada ovo traje. To daje razloga za optimizam, jer može otvoriti prostor na političkoj sceni velikom broju mladih ljudi, sa istinskim znanjima i kredibilnim obrazovanjem. Čime bi nam svima bilo bolje. Bilo bi bolje i samim političkim liderima, jer bi ih oslobodilo obaveze da budu svakom loncu poklopac i time im ostavilo veliki dio energije da se bave stvarno „visokom“ politikom. Bilo bi dobro da se kod sastavljanja budućih vlada to iskustvo iz ove krize ne zaboravi. 

Pada mi u oči još jedna stvar. Postalo je očito da korektna i otvorena komunikacija vlasti s narodom predstavlja efikasnije sredstvo za dobijanje podrške građana od represivnih mjera. Pokazalo se da kada predstavnik vlasti, zadužen za datu stvar, izađe na medije i korektno obrazloži zašto se npr. uvodi restrikcija kretanja za izletište na Šehitlucima, pa čak i uvodi vanredno stanje, građani slijede tu preporuku bez otpora. Isto tako je jako važno da je vlast spremna da povuče neku odluku poput one o zabrani širenja panike, kada dobije negativnu povratnu informaciju od strane građana. Mislim da to može biti model-komunikacija i za ubuduće, i bila bi prava šteta da se ta vrsta političke kulture zaboravi kada kriza prođe, a da raznorazni demagozi i bleferi ponovo izbiju u prvi plan. 

Frontal: Jedan ste od ljudi koji je u javnom prostoru bio veoma kritičan prema ponašanju Srpske pravoslavne crkve u krizi. Možete li pojasniti razloge vaše kritike.

Savanović: Mislim da je SPC najveći gubitnik ove krize. Naročito je saopštenje Sinoda od (http://www.spc.rs/sr/saopshtenje) skandalozno i izazvalo je prezir mnogih ljudi s kojima sam na tu temu razgovarao. Pokazalo se da SPC nije u stanju da se prilagodi krizi, i unatoč pozitivnim primjerima, kako kod drugih vjeroispovjesti tako i kod nas (npr sjajan je bio episkop Dimitrije), potpuno su izgubljeni u vremenu i prostoru i untarcrkvenim frakcijskim sukobima. Ipak, na kraju su reterirali od ovakvih stavova, i popustili su pritisku javnosti, struke i zdravog razuma.

Čovjeka ipak brine sljedeća stvar: kriza je pokazala da je moć SPC u političkom prostoru narasla do mjere kada treba biti suzbijena. Mnogi u SPC, a što je još i gore – i među građanima vjernicima, misle da su iznad zakona i da načelo jednakosti vjernika i ostalih više ne važi, te da se zakoni trebaju selektivno primjenjivati. Na žalost, to je logična posljedica dijabolične sprege trona i oltara kojima su pribjegle sve vlasti na prostorima bivše SFRJ. Republika Srpska je sekularna država, i ako građani-vjernici i SPC nisu u stanju sami da ispoštuju propise, vlast treba da ih prinudi da to urade, kao i sve nas ostale. Pod uslovom da je demokratski izabrana vlast zaista i stvarna vlast u ovoj našoj državi. Mislim da je kriza pokazala da je preispitivanje odnosa crkve i države jedna velika stvar koja bi trebala uslijediti u našem društvu. To naravno, ne bi smjelo da ode u krajnost, naročito ako imamo u vidu negativno iskustvo ponašanja vlasti u Crnoj Gori. I naročito ako imamo u vidu bijes koju je ponašanje pojedinih ljudi iz crkvenih redova proizvela u velikom dijelu javnosti, a koji može generisati zahtjeve za oštrijim nastupom prema crkvi. SPC je važna institucija ovog naroda i ne smije biti na udaru, ali mora se sabrati i naći mjesto koje joj u društvu pripada. Sreća je da je kriza pokazala kako i u samoj SPC postoji veliki broj emancipovanih ljudi, svjesnih položaja koju crkva treba i jedino i može da ima u jednom društvu XXI vijeka. Nadam se da će vlast forsirati to zdravo i progresivno tkivo unutar SPC i pomoći im da nadvladaju ekstremiste i zilote. Time bi i negativni aspekti religije kao takve bili manje opasni po sve.

Time dolazimo i do druge stvari koju smo u ovoj krizi mogli vidjeti. Naime, opasnost od vjere kao takve. Preciznije, vjerskog fanatizma. Jer čak i kada je SPC oficijelno i Patrijarh Irinej lično, pozvao da se ostane kući i ispoštuju vapaji ljekara i propisi vlasti, i dalje je jedan, srećom ipak ne tako veliki broj vjernika, odlučio da ne ispoštuje norme. Snimci ljudi koji u sred epidemije za vrijeme policijskog sata uzimaju pričešče iz istog escajga zaista djeluje šokantno, i teško je za povjerovati da je tako nešto uopšte moguće u XXI vijeku. Pogotovo što je tu bilo mnogo mladih ljudi, bar na snimcima koje sam ja imao prilike da vidim. Ne samo da je tu u pitanju krivično djelo, to je stvar MUPa, i moći vlade ove države da vlada, već se i mi svi kao građani trebamo zapitati koliko se takav fanatizam i zatucanost mogu tolerisati u jednom savremenom društvu. Sociolog Urlih Bek nazvao je današnja društva „rizičnim društvima“ zbog proliferacije rizika u uslovima globalizacije. Korona epidemija je jedan tipičan primjer. Pokazalo se da mi u krizi ne možemo imati pouzdanja u jedan dio stanovništva da će se racionalno ponašati ili bar poštovati propise vlasti. Ovo je neka vrsta izdaje i države i društva od strane jednog dijela vjernika. To je važna lekcija za budućnost i krize koje nam tek predstoje. 

Frontal: Govorite o preispitivanju odnosa crkve i države. Šta bi konkretno trebalo uraditi u tom smislu?

Savanović: Više je konkretnih stvari koje se mogu učiniti. Na primjer, da li je ovoliko prisustvo vjerskih programa na TV nešto što je nama potrebno i što doprinosi ovom društvu? Ili, recimo, potrebno je problematizovati uvođenje vjeronauke u obrazovni sistem. Ako je rezultat vjerskog obrazovanja u našim školama to da proizvodi ljude koje se ovako iracionalno, nemoralno i neodgovorno ponašaju, onda se država treba zapitati šta je funkcija obrazovnog sistema. Znate, ljudi koji ne poštuju zakonske propise kolokvijalno se nazivaju kriminalcima. To što oni misle da krše zakone u ime nekog višeg transcendentog smisla, nije opravdanje. Naprotiv, ta vrsta fanatizma još više zabrinjava. Imajući u vidu sve ovo, mislim da je sazrelo vrijeme da se postave na dnevni red neka teška i neugodna preispitivanja odnosa crkve i vjernika s jedne strane, i države s druge. Ako nas istorija išta može naučiti to je da je moć crkve u političkom prostoru, praćena religijskim fanatizmom vjernika, jedna dijabolična i destruktivna dinamika, po definiciji pogubna i za društvo i za državu.


Frontal

Twitter
Anketa

Čega se u ovom trenutku najviše plašite?

Rezultati ankete
Blog