Od kada je predsjednik Francuske Emanul Markon objavio rat protiv virusa korona, cijela država je u izolaciji i izlazak napolje je dozvoljen samo za hitne potrebe. Vlada Francuske je najavila postepeno ukidanje mjera zabrane, pa će tako u maju početi sa radom neka preduzeća i škole, a stanovništvo Francuske je ostalo zbunjeno. 
 
Pored Francuske i druge države Evrope su uvele mjere zabrane kretanja i rada kako bi spasili živote, ali sada se dešava suptilna promjena u kojoj sve te uvede mjere otvaraju put ka ponovonom otvaranju država gdje najveća odgovornost pada na ramena pojedinca. 
 
Vlade će i dalje nastavljati sa odlukama kada i na koji način će preduzeća i škole početi sa radom, a milioni ljudi će morati donijeti na milione malih i velikih odluka o tome kako će izgledati njihov svakodnevni život, uz balans između tolerancije na rizik, mentalnog zdravlja i potrebe za primanjima. 
 
Pregovaranje između života i sredstava za isti, nije samo političko i ekonomsko pitanje, već i filozofsko. 
 
"Ovo je stvarno težak moralni izbor. Sloboda će dovesti do smrti, dok će uskraćivanje slobode ljudima odbiti smrt, ali će donijeti ekonomsku propast", rekao je francuski psiholog i neurolog Boris Sirilnik u razgovoru za "The Atlantic". 
 
Sirilnik, koji je preživio Drugi svjetski rat kao jedno od hiljadu jevrejske djece koju su roditelji krili, na pandemiju gleda u širom kontekstu. Pandemija je sa nama još od neolitskog perioda, rekao je on, ali je korona virus stao na put jedinstvenom periodu mira i prosperiteta na zapadu još od Drugog svjetskog rata. 
 
Da li ćemo imati povjerenje u same sebe, vlade ili drugo stanovništvo onda kada ponovo izađemo slobodno na ulice? 

Povjerenje u vlade oscilira širom Evrope i Sjedinjenih Američkih Država. Sada dostižemo stadijum krize gdje naša predstojeća sloboda može donijeti uznemirenost, jer je na pojedincu, ne samo na državi, odgovornost da uradi ispravnu stvar. 

Ljudi se suočavaju sa svojevrsnim Štokholskim sindronom u kojem su se navikli na sigurne granice svojih domova. Za one koji su dugo zatvoreni u svojim kućama, koji se plaše ponovnog izlaženja na ulicu gdje je svaki stranac prijetnja. Pitanja se nižu: Kako se može vjerovati da će bolesna osoba ostati u kući? Kako da znamo da nas osoba koja sjedi pored nas u gradskom prevozu neće zaraziti? Kako biti siguran da će vlasnici lokala i radnji dezinfikovati površine dovoljno često? Kako će se sprovoditi društveno distanciranje u velikim firmama? 

Pored ovih pitanja, i roditelje muče njihova. Neki, iscrpljeni  od rada i školovanja od kuće, vratiće djecu nazad u škole, dok neki misle da to nije sugurno. Neki će jedva dočekati da odu na ljetovanje, a neki će preskočiti ovogodišnji odmor. U svakom slučaju, biće teško naviknuti se na novu definciju "normalnog". Naši postupci će promjeniti naše odnose, bićemo skloni osuđivanju ako neko stavi svoj interes ispred opšteg dobra. 

Mi danas živimo u naučnom, političkom i društvenom eksperimentu. 

Veliki dio Evope je ispred SAD kada se posmarta kriva zaraze. Neki dijelovi kontinenta su pogođeni više i vlade su različito djelovale u odgovoru na pandemiju. U Francuskoj, u kojoj je preko 20 hiljada ljudi izgubilo život, od 11. maja radiće preduzeća i škole (ali ne i univerziteti). To ipak ne znači da će se mjere odbaciti. Biće obavezno nošenje maski i rukavica, kao i društveno distanciranje. U Italiji, gdje je umrlo više od 26 hiljada ljudi, mjere se ublažavaju od 4. maja. Ipak, restorani i frizerski saloni neće početi sa radom prije  juna, a škole tek na jesen. Ova mjera za škole je uvedena jer veliki broj baka i deka žive blizu svojih unučadi i često su oni ti koji se brinu za djecu kada su roditelji na poslu, pa je to stvara još jedno pitanje za roditelje. Ko će se brinuti o djeci kada se ponovo počne sa radom? 

Širom Evrope se ublažavaju mjere. Od Austrije koja je dozvolila rad pojednim preduzećima i gdje će djeca u školu od sljedećeg mjeseca, do Danske gdje su djeca već u školskim klupama. Švedska nikada i nije uvela neke posebne mjere, spasila je ekonomiju, ali je povećan stepen smrtnosti. 

Širom starog kontineta, ljudi nisu sigurni koji je sljedeći korak. Prva faza je bila zatvaranje, sljedeća je otvaranje, samo niko ne zna kada ni kako i šta je prioritet. Škole, vrtići, preduzeća? Vlade nisu zatvarale države za vrijeme pandemije iz 1918. Ali ta kriza pružila je lekcije. Za vrijeme pandemije, u Sjedinjenim Američkim Državama ljudi su poštovali direktive zdravstva, ali u početku. Kako je prolazilo vrijeme i ljudi uvidjeli da vakcine ne rade, da doktori nisu nužno zaduženi za kontrolu situacije, povjerenje se gubilo i poslušnost je slabila, rekla je Laura Spini, autor knjige "Blijedi jahač: Španska gripa iz 1918. i kako je promjenio svijet". 

Evropa, sa svojim državama koje će u različito vrijeme ukinuti ili ublažiti mjere, suočava se sa istim izazovima kao i SAD. Evropska unija, iako nije federalni entitet, ima 27 država članica, čiji se građani, u teoriji mogu slobodno kretati preko granica. Ono što jedna vlada odluči, imaće posljedice za svoje komšije, što važi i za savezne države u Americi. Isto tako, odluka pojedinca imaće se posljedice za zajednicu. Evropski lideri mogu izdavati edikte, ali će odluke biti na političarima i pojedicima, na nacionalnom i lokanom nivou. 

Boris Sirilnik je rekao da ako ponovo vratimo sposobnost da donosimo odluke u našem svakodnemom životu, pandemija je podsjetnik za granice naše slobode. "Imamo stepene slobode, koji su vrlo važni, ali mislim da smo mnogo više ograničeni svojim okruženjem nego što mislimo". 

U doglednoj budućnosti čeka nas milion malih i velikih odluka. Od našeg izbora zavisiće stopa zaraze i politika vlada. Način na koji ćemo balansirati između straha i povjerenja mijenjaće nas ne samo kao građane, već i kao porodice, prijatelje, komšije. 

Frontal/A.G.