Rekla bih, uobičajeno, paternalistički i krajnje podređeni dnevnopolitičkim prilikama i potrebama u tim zemljama.
Ako je taj odnos/uticaj “loš” – gdje vidite posljedice, u čemu se one ogledaju?
Ne bih rekla da je uticaj tek samo loš. Rekla bih da je za nas
nepovoljan, ponižavajući i često destruktivan. To se odražava ne samo na
unutrašnje odnose, nego i na našu poziciju na spoljnopolitičkoj sceni.
Uglavnom tada vidimo kako se pitanja koja možemo samo smatrati
bilateralnim pretaču na multilaterani kontekst.
Zašto je taj odnos takav – zbog nas ili zbog njih i kakvi smo to, i mi i oni?
Za njihov paternalistički odnos, koji već decenijama traje, smo sami
krivi jer ne poštujemo sami sebe i svoje, a ovo drugo se ne bi dešavalo
da nismo tako porozni, labavi i podložni uticajima izvana.
Da li je BiH slobodna zemlja ili je ipak na neki način njene komšije i susjedi drže zarobljenom?
BiH je očito još uvijek nedovoljno samostalna što nije neprirodno za
zemlju koja je još uvijek predmet međunarodnog kriznog menadžmenta. Ali
ono što nam nikako ne treba je da se pretvorimo, a ni da nas stalno
prikazuju kao sigurnosno pitanje i prijetnju. Ako postanemo još pitanje
sekuritizacije – to će nam dodatno vezati ruke i to je ozbiljna
prijetnja našoj budućnosti u EU.
Iz čega proizilazi taj vaš strah – imate li neki primjer?
Moj strah proizilazi iz opetovanih tvrdnji da je BiH izvor
regionalnih nesigurnosti i nestabilnosti, te činjenice da se BiH olako
kvalifikuje – od big shita do zemlje u kojoj se svaki čas moze zaratiti
zbog mržnje i niskih strasti koje je nemoguće obuzdati.
Da li ljudi u BiH imaju razloga da se plaše toga i ako imaju –
zašto, da li zato što naše vlasti ne rade dovoljno i vode pogrešno
politiku ili zato što su naši susjedi i komšije moćni, uticajni ili mi
imamo političare koji rade protiv BiH ili…
Nisam sigurna da postoji dovoljno svijesti i znanja o situaciji u
kojoj se nalazimo. Takođe neću reći ništa novo ako kažem da kod nas
odluke donose uglavnom oni za koje je haos u zemlji uvijek bio
finansijski darežljiv i pokroviteljski nastrojen.
Na koji način ili kako popraviti te odnose, kako se osloboditi, kako da BiH postane slobodna od uticaja susjeda?
Jedino međusobno poštovanje, bez figa u džepu, jeftinih i malih
kvazipobjeda, uz razumijevanje činjenice da niko ne voli biti ponižen,
može dovesti do pretpostavki za unaprjeđenje odnosa.
Kako komentarišete ove izjave koje Zoran Milanović daje u posljednje vrijeme o BiH, izbornom zakonu…
Kao izjave koje dodatno gube važnost, ozbiljnost i kredibilitet samim
tim što se daju iz susjedne zemlje i zbog načina na koji se daju.
Profesor Dejan Jović je nedavno, bar mi se čini, pokušao da
ohrabri stanovnike BiH i rekao je da Zoran Milanović ima uticaj samo
unutar granica svoje zemlje, da van granica nema moć i da ne treba biti
straha – slažete li se s ovom ocjenom?
Ne mogu se u potpunosti složiti s tim. On se sve vrijeme obraća
svojim biračima, a njih želi još više i u BiH. Bizarna neka
socijaldemokratija… A ponašanje – još bizarnije.
Da li rat u Ukrajini mijenja nešto u tom odnosu Srbije i Hrvatske prema BiH?
Rat u Ukrajini je stvorio kontekst u kojem se o BiH konačno razmišlja
o bržoj i boljoj integraciji i saradnji s EU kako se ne bi otvorio
prostor za druge uticaje. A znamo i koje.
Šta ćete pitati svoje paneliste i u kom pravcu biste voljeli da ode debata na ovu temu?
Budući da se radi o vrhunskim novinarima i velikim poznavaocima
odnosa u cijelom regionu, voljela bih s njima popričati na temu
idenfitikacije suštinskih razloga za održavanje tenzija između tri
zemlje. Voljela bih da probamo raskrinkati matrice moći koje podržavaju
ovakav način rada i komunikacije. A onda bih voljela i da vidimo šta bi
trebalo čim prije početi raditi da se ove stvari promijene, koje bi to
bile polazne tačke, zajednički imenitelji i zajednička korist.
Izvor: slobodanarodu.ba
