BASF je najveća njemačka kemijska tvrtka i lider u kemijskoj industriji, prisutan u više od 90 zemalja, s više od 110 tisuća zaposlenih širom svijeta. U Hrvatskoj i susjednim zemljama izravno posluje od 1990. godine, a direktor za Sloveniju, Hrvatsku i Srbiju je Simon Franko koji svoju karijeru na brojnim pozicijama u ovom kemijskom divu gradi već 23 godine.

Kakve je poslovne rezultate BASF ostvario u protekloj godini i ukupno i na području država za koje ste vi odgovorni?

FRANKO: Iako je 2020. godina bila poprilično teška zbog cjelokupne situacije koja je pogodila globalno gospodarstvo, 2021. bila je jako dobra za BASF. Ostvarili smo 78 milijardi eura prihoda, šta predstavlja izniman rast u odnosu na prethodnu godinu. Isto tako, rezultati u regiji bili su rekordni. Potražnja je bila na vrlo visokoj razini pa smo se bavili pitanjem kako na vrijeme opskrbiti kupce, kako proizvoditi i isporučivati količine koje su kupci željeli. Cijene su jako narasle, a tako i naš promet. Rasli smo i količinski. No, s druge strane, i naši su troškovi, osobito zbog velikog rasta cijena energije, jako narasli. Jednostavno, kemijska industrija koja pretvara tvari iz jednog oblika u drugi kemijski je intenzivna i sama troši goleme količine energije.

Nedavno je vaš predsjednik uprave prilično snažno upozorio na posljedice  sankcija prema Rusiji na poslovanje europskih kompanija, uključujući BASF, rekavši da su te odluke donesene prilično ishitreno i nepromišljeno. Mislite li da te odluke doista mogu ozbiljnije ugroziti poslovanje BASF-a i drugih europskih tvrtki?

FRANKO: Budući da je cijeli svijet naše tržište, bit ću vrlo otvoren i jasan. Moramo osvijestiti koliko ljudi u Ukrajini pati zbog rata. Isto je tako poznato i da pri uvođenju sankcija najmanji problem imaju državnici, a puno veći problem građani – iako oni ne vode rat. Nažalost, sankcije su jedini način na koji možete utjecati na to da se vlast koja čini vojnu invaziju smijeni. No, ekonomske posljedice mogu biti i više nego ozbiljne.

Rusija pokriva 55 posto njemačke potrošnje prirodnog plina i kada bi se ta razmjena potpuno zaustavila, mnogo bi toga stalo. Ako nema plina, nema kemije, materijala i sirovina, nema proizvodnje i proizvoda, u krajnjem slučaju, nema Zelenog plana. Javila bi se visoka razina nezaposlenosti, a mnoge bi europske tvrtke bankrotirale, posebno mala i srednja poduzeća. To bi pak europsku ekonomiju moglo dovesti u najgoru krizu od kraja Drugog svjetskog rata. Neću otkriti ništa novo kada kažem da je hrvatsko gospodarstvo snažno naslonjeno na njemačku ekonomiju. Zabilježi li Njemačka, primjerice, pad BDP-a od dva posto, Hrvatsku čeka najmanje trostruko veći pad.

Je li politika Europske unije odgovarajuće reagirala? Donose li se kvalitetne odluke kako bi kompanije opstale, a s druge strane potrošači imali dodatne proizvode?

FRANKO: Činjenica je da su isporuke ruskog plina bile osnova konkurentnosti u našoj industriji, a sada će, primjerice, isporuke tekućeg plina iz SAD-a uzrokovati znatno više cijene energije. Nisam siguran koliko je stvaran scenarij napuštanja prirodnog ruskog plina. Trenutačno je aktualna kampanja „Freaze for peace“ kojom se poziva sve potrošače da smanje grijanje za dva stupnja i tako ostvare određenu uštedu. No, naivno je misliti da će taj spoj bunta i uštede pomoći. Čak i da stavimo pitanje cijene na stranu, ostaje problem nedovoljne, odnosno nedostupne količine energenata. U ovom trenutku alternative nema. Barem je nema preko noći.
Ipak, trenutačna se situacija još uvijek može opisati kao stabilna. Konkretno, najkritičnija je situacija s gnojivom, kod kojeg se očekuju visoke cijene zbog rekordno visokih cijena plina. Također, Rusija je najveći proizvođač i izvoznik gnojiva u svijetu.

Koje strateške lance trebamo razvijati u EU-u?

FRANKO: Moj je odgovor uvijek industrija zasnovana na inovacijama. Ona čini stup ekonomije jer kreira nova kvalitetna radna mjesta, donosi prihode za zdravstvo, socijalnu sigurnost, mirovine i, što je osobito važno, interes za znanost i inovacije, razvoj znanja društva, poreze i otpornost u slučaju poremećaja kakvima svjedočima u posljednje vrijeme, od krize s koronom do rata u Ukrajini.

Hrvatska je prelijepa zemlja, kao i čitava EU. Ali moramo odlučiti hoćemo li imati lijepe države, turističke destinacije za, primjerice, Amerikance ili Kineze, ili države u kojima se može raditi. Europa je spora i već dugo nije lider u svjetskoj ekonomiji. Industrija se dovoljno ne cijeni. Dolazi zakon za zakonom, posvuda administracija i birokracija zbog kojih je iznimno teško išta planirati ili donositi dugoročne odluke. Europi nedostaje strateške autonomnosti, od opskrbe energijom, hranom, farmacijom, pa ako hoćete i kemijom iz koje proizlaze sve sirovine. U doba digitalizacije odjednom smo otkrili važnost poluvodiča. U prosječnom automobilu ih ima oko 1400. Da ne spominjem računala, televizore, pametne telefone. Ali u ovom primjeru svi mi ovisimo o Tajvanu. To je ta strateška (ne)autonomnost. EU sada želi povećati svoje kapacitete, ali to nije nimalo lako. Treba uložiti milijarde, naći ljude sa znanjem, izgraditi tvornice, te osigurati sirovine, jer za proizvodnju poluvodiča treba oko 1000 različitih kemikalija. Neke nisu problem, ali nekih nema dovoljno ili su možda otrovne. EU, pak, radi na zakonima da se njihova upotreba i proizvodnja zabrani, bez pravog razmatranja o tome što je stvarna opasnost za ljude ili okolinu. S druge strane, Kina zakupljuje strateške sirovine po cijelom svijetu, čak i u Europi. Ovo je samo jedan primjer koji se konkretno tiče automobilske industrije.

Kako EU i europske industrijske tvrtke mogu osigurati sigurnu opskrbu energijom? Kako se BASF nosi s tim problemom i poskupljenjem energenata, u prvom redu nafte i plina?

FRANKO: Kemijska je industrija s 15 posto potrošnje najveći industrijski korisnik plina. Otprilike dvije trećine potrošimo na proizvodnju električne energije i spremanje vodene pare, ostalo upotrebljavamo kao ulaznu sirovinu za proizvodnju. Za autoindustriju, elektroniku, kozmetiku i higijenu, farmaceutiku, proizvode za zaštitu bilja, itd. Konkretno, iz plina se radi amonijak, jedna od najvažnijih osnovnih kemikalija na svijetu. Iz amonijaka kao prekursora dobivamo gnojivo, AD Blue, otapala, lijekove. Sastavni je dio stočne hrane i drugih namirnica, te osnova za acetilen. Acetilen je, pak, sirovina za lijekove, visoko elastične tekstile, proizvodnju boja i lakova, folije, ljepila, ali i metakrilat iz kojeg stomatolog izradu novi zub.
Znatna smanjenja ovisnosti o energiji koja dolazi izvan EU-a mogu se postići samo značajnom elektrifikacijom industrijskih procesa. No, to nije nimalo lak zadatak. Primjerice, BASF-ova tvornica u Ludwigshafenu u Njemačkoj, koja se smatra najvećom kemijskom tvornicom na svijetu, sama troši postotak (6 TWh) njemačke potražnje za električnom energijom.
Kako bi pokrio svoju potražnju za obnovljivom energijom, BASF provodi strategiju „make-and-buy“. To uključuje ulaganje u vlastitu imovinu obnovljive energije i kupnju zelene energije od trećih strana.

Mogu li ti poremećaji utjecati na proces smanjenja emisija CO2? Mnogi misle da je EU politika u tom dijelu previše radikalna.

FRANKO: Mogu jer nestabilna situacija u svijetu samo ubrzava potrebu za našom tranzicijom koja će u ovoj teškoj situaciji biti kolateralna korist.

Prema nekim proračunima, za četiri do pet godina mogli bismo izvršiti tranziciju od ruskog plina ka drugim izvorima energije, ali postavlja se pitanje koliko bi ta tranzicija bila teška. Zasad dodatne sankcije Rusiji znače gubitak konkurentnosti i gubitak radnih mjesta u EU-u.

Među političkim ciljevima Europske komisije jedan od prioriteta je Zeleni plan: kako ostvariti te ciljeve? Koliko je važna industrija u tom procesu?

FRANKO: BASF podupire ciljeve Zelenog plana. Iskreno želimo smanjiti emisije, postići cirkularnost, inovativnost, ekonomski rast i druge vrijednosti važne za društvo i okolinu, a Europa se mora nadovezati na naša strateška sredstva, znanje i tržište kako bi ostala globalni lider.

Najzahtjevniji plan svakako je prelazak na zeleno i digitalno. Istodobno, nove tehnologije zahtijevaju još više od kemijske industrije u EU-u. To su dvije dodatne transformacije. Prva je nulta toksičnost koju prati zabrana kemikalija s određenim svojstvima, a druga je prelazak na kružno gospodarstvo – koje podrazumijeva racionalniju eksploataciju i uporabu otpadnih sirovina. Svakako bez jake kemijske industrije i inovacija ni kružno gospodarstvo neće biti moguće.

O čemu ovisi ostvarenje tih ciljeva? Kakva je u tome uloga kemijske industrije?

FRANKO: Za ispunjenje Zelenog plana potrebna je napredna kemija, koja će biti prisutna u svakom segmentu našeg života. Kemija i kemijski procesi razvijaju i implementiraju nove tehnologije kao što su procesi recikliranja otpada, proizvodnja katalizatora za smanjenje emisija, baterije za e-mobilnost, solarne elektrane, proizvodnja zelenog vodika i skladištenje CO2.

Gotovo svakom lancu vrijednosti – od solarnih panela, baterija, električnih automobila, vjetroturbina, hidrogena do izolacije zgrada – potrebni su proizvodi koje isporučuje kemijska industrija. Uzmite samo u obzir ovaj podatak: 46 od 47 mjera Zelenog plana odnosi se na kemijsku industriju, a sve se rješava usporedno bez jasnih prioriteta i posljedica. Ne možemo promijeniti sve u dvije, tri godine. To nitko ne može ispratiti. Neki to  nazivaju 'fois-gras' politikom Bruxellesa - industrija se osjeća kao guska u koju hranu guraš i guraš sve dok joj ne pukne jetra. Bez napora kemijskih tvrtki u istraživanju, razvoju i distribuciji održivih proizvoda i tehnologija, uspješna provedba ciljeva klimatske neutralnosti neće biti moguća. Ali industrija se - njene potrebe i iskustva - jednostavno ne čuje dovoljno.

Europska komisija ima ambiciozan cilj: učiniti gospodarstvo EU-a održivim do 2050. i dovesti Europu do titule prvog klimatski neutralnog kontinenta. Kako ostvariti te ciljeve i je li to preambiciozan plan?

FRANKO: Cilj je jako ambiciozan i tu nemamo dvojbe, ali ni kada je u pitanju strateška nužnost i tehnička izvodljivost. Fokus je na tehnologijama za generiranje obnovljive energije koje ne emitiraju ugljikov dioksid, ili to čine u malim količinama. Bitno je da imamo takve ciljeve. Za EU je to takozvani Man on the Moon projekt.

No, nailazimo i na neke proturječnosti. Primjerice, neke su države uvele porez na ugljik kako bi se u cijene proizvoda bolje uključilo zagađenje emisijom stakleničkih plinova. Tako bi se osnovao fond za financiranje prijelaznog razdoblja. Međutim, istjecanje CO2 ne zna za administrativne granice, stoga je potrebno da mnogo više zemalja usvoji tu ili neku sličnu regulativu, kako bi smanjenje emisije bilo vidljivo.

Kakve će posljedice imati proces dosezanja tih ciljeva na industriju i na građane?

FRANKO: Slogan Zelenog plana sastoji se od bogatog regulatornog programa koji neće poštedjeti nijedno područje naših života. Važno je u ovom trenutku razumjeti da se vizija Zelenog plana ne može provesti za zelenim stolom, već samo inovacijama koje je sama industrija u stanju ostvariti. Sve to neće doći bez dodatnih troškova za građane EU-a. Fond EU-a za implementaciju Zelenog plana je oko 1000 milijardi eura.

S druge strane, moramo biti svjesni da to nije samo trošak već ulaganje u našu budućnost, kao i budućnost naših unuka. Činjenica je da jednostavne nove zamjenske tehnologije koje bi zamijenile postojeće tehnologije na ekonomičan način još nisu potpuno razvijene. Vrijeme, znanje i značajna financijska sredstva važni su za njihov razvoj. Također je financijski teško zamijeniti postojeće visokoučinkovite proizvodne procese novim postrojenjima. Zato radimo na dobivanju europskih sredstava i sredstava iz nacionalnih programa.

BASF je prije godinu dana predstavio plan za postizanje klimatske neutralnosti. Možete li ga predstaviti?

FRANKO: Glavni je cilj našeg ambicioznog plana postizanje potpune klimatske neutralnosti do 2050. godine, uz međuciljeve, kao što je smanjenje emisije ugljikova dioksida za 25 posto do 2030. godine. To podrazumijeva niz tranzicija poput uključivanja obnovljivih energetskih izvora i razvoj proizvodnih procesa koji ne stvaraju CO2 u proizvodnji kemikalija, uz propagiranje kompletnog BASF-ova vrijednosnog lanca radi smanjenja ugljikova otiska u svim granama industrije.

Kakve planove ima BASF što se tiče investicija i ulaganja?

FRANKO: Najveće ulaganje, ako govorimo konkretno, svakako će biti tri milijarde eura do 2030. godine za spomenute ciljeve za klimatsku neutralnost, a jedna od najvažnijih tehnologija koju BASF trenutačno razvija pogoni su za parno krekiranje s električnim zagrijavanjem.

Koliko su u prosjeku rasle cijene zaštitnih sredstava i kako je to utjecalo na proljetnu odnosno kako će utjecati na jesensku sjetvu?

FRANKO: Rast cijena bio je krajnje umjeren, a u pojedinim segmentima cijene su praktički ostale iste kao i prethodne godine. Razina investicija za proljetnu i jesensku sjetvu vjerojatno će ovisiti o cijenama drugih inputa.

Koliko su se kriza, rat u Ukrajini i neke druge nepovoljne okolnosti  odrazile na poslovanje BASF-a u Sloveniji, Hrvatskoj i Srbiji, državama u kojima vi vodite BASF?

FRANKO: Ako ću nastaviti s našim poljoprivrednim rješenjima, onda mogu reći da smo službeno na samom početku sezone i da očekujemo još jednu uspješnu godinu. U prvom kvartalu je potražnja za našim sredstvima za zaštitu bilja na zavidnoj razini. Što se tiče ostalih segmenata našeg poslovanja, u ovom je trenutku jednostavno prerano znati kakve će biti posljedice.

Može li se u bližoj ili daljoj budućnosti očekivati nestašica primjerice zaštitnih sredstava? Kakve bi to posljedice imalo za građane i za gospodarstvo?

FRANKO: Teško je to predvidjeti, ali vjerujem da će u velikoj mjeri ovisiti o tome kako će se razvijati situacija s ekonomskom krizom koja je poprimila globalne razmjere. Trenutačna se situacija može opisati kao stabilna i vjerujemo da će u bližoj budućnosti tako i ostati.

BASF-ova tvornica Ludwigshafenu u Njemačkoj koja se smatra najvećom kemijskom tvornicom na svijetu, sama troši postotak (6TWh) njemačke potražnje za  eleltričnom energijom.

Jesu li poljoprivrednici dovoljno educirani?

FRANKO: Da, zahvaljujući predviđenom sustavu izobrazbe o sigurnoj uporabi pesticida. Sustav izobrazbe o sigurnoj uporabi pesticida uspostavljen je stupanjem na snagu Zakona o održivoj uporabi pesticida prema kojem svi profesionalni korisnici sredstava za zaštitu bilja, distributeri i savjetnici moraju imati primjerenu edukaciju iz područja održive uporabe pesticida, koja se sastoji od osnovne i dopunske izobrazbe. Kao i svaka druga edukacija, i ova mora biti kontinuirana. Uključivanjem u sustav izobrazbe u svrhu postizanja održive uporabe pesticida nastoji se pridonijeti daljnjem smanjenju rizika od uporabe sredstava za zaštitu bilja za zdravlje ljudi, životinja i okoliša na temelju prepoznatih rizika vezanog uz uporabu sredstava za zaštitu bilja, kao i primjeni načela dobre poljoprivredne prakse i temeljnih načela integrirane zaštite bilje u cjelokupnoj proizvodnji bilja.

Izvor: Globus Hrvatska

Autor: Jozo Vrdoljak

Foto: BASF Croatia