Decenijama su psihološka istraživanja pokušavala da objasne odlaganje obaveza (posljednjih godina poznatije kao prokrastinacija) kao problem koji ima svoje uzroke, a ne kao posljedicu lijenosti.
Kada osoba ne uspije da započne projekat do kojeg joj je stalo, to je obično zbog anksioznosti, jer misli da njeni pokušaji nisu „dovoljno dobri“ ili zbog konfuzije oko toga koji su prvi koraci zadatka, objašnjava Devon Prajs, socijalni psiholog i profesor na Univerzitetu Lojola u Čikagu.
Kada ste uplašeni od neuspjeha ili čak ne znate kako da započnete obiman, komplikovan zadatak, teško je obaviti posao. To nema nikakve veze sa željom ili motivacijom. Rješenje je – potražiti razlog kočenja.
Ako je anksioznost glavna prepreka, osoba bi trebalo da se opusti i prekine sa radom.
„Kada vidim da student ne ispunjava zadatke, propušta rokove ili ne pokazuje rezultate u drugim sferama svog života, interesuje me da saznam koji koji ga faktori sputavaju. Koje potrebe trenutno nisu zadovoljene? A, kada je u pitanju „lijenost“, posebno me zanima: koje su to nevidljive prepreke”, navodi profesor Prajs.
Kada lijenost nije lijenost
Autor Devon Prajs, socijalni psiholog, u knjizi „Kada lijenost nije lijenost“ ne razmatra lijenost kao svjestan izbor nerada, već uvodi termin Laž o lijenosti.
Profesor ovim terminom opisuje sistem uvjerenja u kom se smatra da je marljiv rad moralno nadređen odmoru, koji je, prema njegovom mišljenju, normalna ljudska potreba, a ne znak lijenosti.
Prajs ističe da, kada ljude nazivamo lijenima, često zaboravljamo na prepreke i probleme sa kojima se oni mogu suočavati, a koje mi ne primjećujemo ili ne razmatramo.
Da bismo napredovali, većini su potrebni organizacioni alati, kao što su lista obaveza, kalendar, dnevnik ili nastavni plan. Potreba ili korist od takvih stvari ne čine čovjeka lijenim. To samo znači da žele da se pridržavaju svog rasporeda. Što više to prihvatamo, više možemo pomoći ljudima da savladaju probleme.
„Ako osoba ne može da ustane iz kreveta, nešto je iscrpljuje. Ako učenik ne piše radove, postoji neki deo zadatka koji ne može da uradi bez pomoći. Ako zaposlena osoba stalno propušta rokove, nešto otežava organizaciju i poštovanje rokova”, ističe profesor Prajs
Prosvjetni radnici, objašnjava Prajs, nisu naučeni da razmišljaju o tome koje su nevidljive prepreke njihovih učenika, a budući da je većina profesora ispunila akademske obaveze sa lakoćom, oni imaju problema da shvate kako je to kada neko ima poteškoća sa svakodnevnim funkcionisanjem, depresijom, zavisnostima ili poremećajima u ishrani.
„Nadam se da ću svoje kolege prosvjetne radnike, podsjetiti na činjenicu da ako se student muči, vjerovatno se trudi i pokušava“, naglašava Prajs
Neuspjeh nije ničiji izbor, niti ljudi imaju želju da nekoga razočaraju, da se osjećaju nesposobnim, apatičnim ili neefikasnim. Ako pogledate nečiji rad (ili nerad) i vidite samo lijenost, nedostaju vam ključni detalji. Uvijek postoji objašnjenje, ukazuje Prajs.
Nerijetko postoje barijere. Prepoznavanje tih barijera i gledanje na njih kao na opravdane – često je prvi korak ka razbijanju „lijenih“ obrazaca ponašanja, zaključuje profesor Devon Prajs.
Iskustvo profesora Prajsa
Primeri situacija iz svakodnevnog života sa kojima se u praksi susreo profesor Prajs bili su brojni i različiti: student koji je preživio nasilnu vezu, studentkinja koju je napao vršnjak i koja je morala da nastavi da pohađa nastavu sa njim.
Svakom studentu, nakon razgovora sa profesorom Prajsom, raslo je samopouzdanje, ali i ocjene, a razmišljali su i o nastavku studija na postdiplomskim programima i u praksi.
Izvor: rts.rs
