Najranija sjećanja: glad, partizani i put za Pariz

Daniel Denegri je dođen 1. jula 1940. u Splitu. Jedno od prvih
sjećanja Daniela Denegrija je, nažalost, sjećanje na glad u Splitu u
toku Drugog Svjetskog rata. Daniel Denegri jednostavno ne voli da se
baca hrana i da se ne pojede sve na tanjiru, jer je on kao dijete bio
gladan.

„Moja majka je sakupljala ostatke blitve, ono korijenje i
stabljike iz smeća koje su bacali kuhari talijanskih oficira i od toga
pravila juhu”, sjeća se on. Kao što se sjeća da su dječica u Splitu jela balegu konja okupatora, jer nisu imali šta drugo.

Denegrijev otac Milivoje je bio jezičar, predavao je francuski jezik,
ali je u ratu ostao bez posla, pa je davao privatne časove. Italijani
su mu ponudili da radi u školi, ali on je to odbio. Njegova majka
Madelaine je bila i novinarka, pisala je članke prije rata koji bi se
mogli podvesti pod ono što je danas novinarstvo o lifestyle. Inače je
bila rođena Parižanka.

Upravo joj je njen posao i snalažljivost te velika hrabrost omogućila
da sa malim Danielom i trudna sa drugim sinom, Gerardom, nakon
završetka Drugog svjetskog rata ode iz Splita posjetiti roditelje u
Parizu. Taj put, od Splita do Venecije, pa Genove po Evropi koja je bila
uništena ratom i na kraju, do Pariza, trajao je sedmicama. Našla je
smještaj u hotelu u Veneciji, tako što je direktora hotela podsjetila
kako je prije rata napisala jedan vrlo pozitivan članak u uglednim
novinama o hotelu.

No Daniel se sjeća još nekih stvari, barem po priči. Kako nisu smjeli
slušati radio stanice koje nisu italijanske ili njemačke, poput BBC, te
posjeta partizana njegovom ocu.

„Naš radio je bio konfisciran od strane talijanskih vlasti i bio
je u općini. I moj otac je znao da je naš radio u italijanskom
generalštabu. Bilo je zabranjeno slušati neke druge stanice. No moj otac
je znao da ako ide s malim ditetom, to je neka vrsta osiguranja, da vas
neće tko dirati i onda bismo mi išli u tu zgradu i moj otac bi pitao
‘gdi je naš radio, oćete nam vratiti naš radio?’. I to je neko najdalje
sjećanje koje ja imam kao dite“.

„Kada su bili Talijani, bilo je nešto hrane jer su ipak Talijani
nas smatrali kao svoje stanovništvo. Čak je jedna sobarica moje majke
imala dečka Talijana, pa je donosila malo riže. Ali nakon pada Italije,
došli su prvo nakratko partizani koji su se morali povući na Mosor pred
Nijemcima i onda su Nijemci ušli u grad. I tada je nastupila glad.
Strašna glad. Jeli smo samo puru za ručak, za večeru. Nekad bi moj otac
uspio kupiti koju slanu srdelu“, priča Denegri.

„Znalo bi se desiti da bi nam na vrata zakucali bivši očevi
učenici iz gimnazije, zima, novembar decembar, koji su kradom, nekim
kozjim stazama dolazili s Mosora i Kozjaka. Otvorila bi moja majka i na
francuskom akcentu zvala mog oca Mile, ovo je za tebe. A ti mladići,
koji su tada bili u partizanima bi donijeli šaku kukurznog brašna ili
nekad bi upecali malo srdela. Rekli bi – mi znamo da vi imate malo dite i
donosimo malo brašna. Ali mi smo goli i bosi tamo gori i ako imate neke
vaše gaće (pantalone na dalmatinski) ili par cipela da nam date. Tada
bi moj otac otvorio svoj ormar i birao neke hlače i cipele da im da.”

Studiji i vojska u Sarajevu

Denegri je studirao fiziku u Zagrebu od 1959. do 1964. kada je dobio
diplomu inženjera fizike, kako se to tada zvalo. Htio je nastaviti sa
izučavanjem fizike inspirisan jednom knjigom, “Svemir, zvijezde i atomi”
od Jamesa Jeansa, izdate 1947. u nakladi Matice Hrvatske, koju je čitao
kao tinejdžer 1953. u doba jedne epidemije gripa.

Htio je studirati nuklearnu fiziku visokih energiju, ali
postdiplomskog studija u Jugoslaviji nije bilo, i morao je ići vani, čak
u SAD. Na fakultetu u Zagrebu je sam uspio konstruirati neke mjerne
uređaje i naprave i bio je poduzetan, i u roku od 6 mjeseci je napravio spark chamber, komoru na iskre, jednu vrstu detektora čestica.

No prije što je mogao ići u inostranstvo, morao odslužiti vojni rok.
Vojni rok je odslužio u Sarajevu, za koje će biti na neki način vezan,
pa će poslije doprinositi odgoju mladih naučnika u Sarajevu tako što će
sa CERN-om osnovati Sarajevsku Školu visokih energija. U Jugoslavenskoj
narodnoj armiji je služio vojsku u Lukavici i to u ABH bataljonu
(Atomsko-biološko-hemijski bataljon).

„U Sarajevu, u Bosni, nikada nisam osjećao neku međunacionalnu napetost“, dodaje Denegri.

U CERN-u koji se tek osnivao, bila je organizirana jedna konferencija
o komorama na iskre pa je Danielu njegov zagrebački mentor, profesor
Pajić platio putovanje kako bi mogao bolje razumjeti fiziku i povezati
se sa ljudima. Jugoslavija je, inače bila jedna od prvih 12 zemalja koje
su bile u kolaboraciji CERN-a i u njegovom osnivanju i to jedina iz komunističkog svijeta, mada je bila u Nesvrstanima.

Zahvaljujući ovoj konferenciji, Daniel Denegri dobija preporuke i
biva primljen na Johns Hopkins Univerzitet u SAD. Doktorirao je 1967.

1971. Denegri se vraća u Evropu i dobija radno mjesto u Francuskoj.
Iako je po majci Francuz, bilo mu je malo teže da dobije mjesto u Parizu
na čuvenom Saclay (Centre d’Études Nucléaires de Saclay) jer je dolazio
iz Jugoslavije. Francuzi su s njim bili oduševljeni, prije svega jer je
govorio, zahvaljujući majci, francuski s pariškim akcentom iako nikad
nije bio u Parizu prije toga. Saclay ga je htio zadržati, ali nije mogao
kao Jugoslaven biti na platnom spisku njihove Agencije za atomsku
energiju. Tako su Francuzi pametno smislili neke trikove da ipak zadrže
mladog tridesetogodišnjeg Denegrija. Stavili su ga na platni spisak
Nacionalnog centra za naučna istraživanja Francuske (Centre national de
la recherche scientifique – CNRS). Preko CNRS, Daniel se povezao sa
CERN.

Daniel Denegri – CERN karijera

1974. Denegri je dobio i francusko državljanstvo, a 1977. u Saclay
dolazi jedan neobičan čovjek sa neobičnim idejama i predavanjem. Zvao se Carlo Rubia.

„Rubia nam je držao predavanje o tome kako treba napraviti
aparate na CERN koji bi mogli parirati onome što se radi u AAD i
tadašnjem SSSR-u. Detektori su se pravili u Saclayu. Rubia je zapravo
došao da mudro posuđuje naučnike rekavši kako želi započeti jedan
eksperiment i da li bi naučnici sa Saclaya došli u kolaboraciju. Rubia
je bio dobar showman i bio vrlo šarmantan – rekao im je da je
eksperiment tako zanimljiv i da oni koji mu se pridruže će biti kao u
prvom redu u kazalištu“, sjeća se Denegri.

Rubin plan je bio da se napravi sudarivač protona protiv antiprotona
gdje bi se postigle do tad najveće energije, deset puta veće od onoga
što su postigli Amerikanci i Sovjeti i mogle bi se detektovati neke
čestice.

Ovo je zapravo bila ideja za građenje eksperimenta UA1. I ovaj
eksperiment će Carlu Rubii 1984. donijeti Nobelovu nagradu za detekciju W
i Z bozona 1983. godine, koju je podijelio sa Simonom van der Meer.

„30. decembra 1982. ja zovem Rubia na telefon iz Saclaya, jer sam
bio u grupi koja se bavila analizom podataka iz eksperimenta i među
prvima sam vidio podatke o grupi od pet W bozona, o čemu sam izvijestio
Rubiu. Bili smo potpuno sigurni u to da smo detektovali W bozon. Bila je
jedna populacija događaja i jedan otočić sa pet očiglednih sudara koji
su bili odvojeni od svega drugog“, prisjeća se Denegri.

Osim ovoga, Daniel se bavio i detekcijom neutrina, eluzivne čestice
koja je svugdje oko nas ali ju je teško detektovati. On je pronašao
način kako da indirektno detektuje neutrina.

„Moja ideja je bila da, vidjevši listinge kompjutera, gdje sam
primijetio da na svakih sto strana ima nekakav čudni događaj u kojem
postoji neki čudni elektron koji ima pomanjkanje energije. Ja sam
razumio da neutrino odvodi tu energiju. To je Rubia kasnije prozvao
‘missing transverse energy electron’ i to je, ja bih rekao moj najveći
doprinos fizici“, kaže Denegri.

Za izgradnju UA1 je trebalo 2 godine, a za izgradnju CMS-a 20 godina. „Rubia nas je bičevao kao gonič robova da se to završi. Radili smo 12-16 sati dnevno“, kaže Denegri, koji je priznao da je Rubia i saradnicima podijelio nešto novca od nagrade.

No, dolazio bi Denegri i u sukobe s Rubiom koji je bio tvrdoglav, ali
Denegri nije finansijski ovisio o CERN-u i Rubii, pa je jasno iznosio
svoje mišljenje, što ga je nekad stavljalo i u poziciju prijekog suda.
Recimo kada su u CERN-u mislili da su pronašli top-kvark, a Denegri je
tvrdio da to nije top kvark i tako kvario raspoloženje, održavši
predavanje na temu koja je osporavala Rubiovu nadu top kvarkom. „Bio
je apsolutno bijesan. Kako jedan član kolaboracije može držati
stanovište koje nije oficijelno stanovište kolaboracije. Sazvao je sve
šefove laboratorije koji učesvuju u UA1 da mi sude. Rubia je bio Veliki
inkvizitor.“, priča Denegri.

No Denegri se izvukao zahvaljujući jednom članu komisije iz Italije
koji će postati i ministar nauke. A Carlo Rubia nije bio zlopamtilo te
je Denegrija pozvao da organizira radionice u CERN-u da razmišljaju o
kreiranju Large Hadron Collider (LHC). U oktobru 1990. je napravljena
konferencija na kojoj je prikazano glavnim stakeholderima kakva bi to
mašina mogla biti, kakvi bi bili protodetektori – i tako započinje priča
o LHC, CMS i na kraju, otkriću Higgsovog bozona. Za to otkriće je
trebalo vrijeme od 1990. do 2012.

„Higgs je izrastao iz jednog ogromnog backgrounda. Sigma, odnosno
vjerovatnoća da se radi o toj čestici je rasla na 3 pa 4 pa kada je
došla na 5, onda smo bili uzbuđeni. Vjerovatnost proizvodnje Higgsa je
bila hiljadu puta manja nego od W bozona, a Higgsov bozon se raspada na
neugodne načine. Mi smo tražili bolje, prepoznatljivije načine, a ti su
raspadi još rjeđi. Između decembra 2011. i jula 2012 je došlo do
akumuliranja statistike i nada je rasla s vremenom. Nije to bio jedan
eksplozivan događaj. Ushićenje je bilo veliko.”

Kada ne piše knjigu o istoriji fizike i svojim sjećanjima na CERN,
Denegri se brine o svom cvijeću, posmatra unuke kako rastu i pliva.
Hrani se zdravo i ćakula sa prijateljima, na relacijima Ženeva – Pariz –
Split – Pučišća na Braču. Mnogo čita, svaki dan. Prati
društveno-političku scenu. I ima britak um u svakom trenu.

 

Izvor: naukagovori.ba