Kada je
prije četiri godine diplomirao na Arhitektonsko-građevinskom fakultetu u
Banjaluci, nadao se da će kao student generacije biti jedan od onih koji će
svoje dalje usavršavanje i karijeru nastaviti upravo kao fakultetski kadar,
kako bi, ističe, doprinijeo daljem jačanju i naučno-istraživačkom radu ove
institucije. Međutim, to se nije desilo. Naprotiv, od tada pa do danas traži
svoje „mjesto pod sunce“, ne odsutajući
od toga da čovjek može i treba svojim trudom, radom i znanjem da se izbori u
profesionalnoj sferi života.
„Trenutno
ne radim od sredine septembra, i evo to je već sedam mjeseci. Radio sam u
privatnom projektantskom birou od aprila 2011. godine, kao zamjena za kolegicu
na porodiljskom, ali nevezano za to, uslijed smanjenog obima posla, smanjen je broj
radnika i više nije bilo uslova za moj ostanak. Posao sam dobio sasvim
regularno preko konkursa, tri kruga razgovora, testa sposobnosti i tri mjeseca probnog rada.
I to sve za prilično loše uslove, pola radnog vremena i platu od 200 KM na koje
sam bio prijavljen“, počinje svoju priču Kuvač.
Sa preko
stotinu do sada poslanih aplikacija, imao je slabo uspjeha. Kaže da je rijetko
uopšte dobijao bilo kakve odgovore od poslodavaca, a i kad bi ih dobio, da su
to u većini slučajeva bila obrazloženja u smislu da nema iskustva u toj nekoj
oblasti, jer su konkursi obično raspisani za ljude koji već rade na tim
pozicijama.
Njegovo
prvo radno iskustvo vezuje se za danas Novi urbanistički zavod, koji je po
Igorovoj lošoj sreći, baš u vremenu kad je tamo odrađivao pripravnički staž
prolazio kroz krize i otišao pod stečaj, da bi ga kasnije otkupila Vlada RS i
preimenovala.
„Tadašnja
direktorica Zavoda je bila moja asistentica sa Fakulteta i ona me je, zajedno
sa grupom kolega, kao jednog od najboljih studenata zvala da dođem tu da radim,
da odradim pripravnički staž, u nadi da će taj Urbanistički zavod dalje da se razvija,
da preraste u istraživački institut, stvarno sa nadom i najboljim namjerama da
će to biti dobro rješenje. Mi smo se tad svi nadali, čak i u porodici, da je to
konačno rješenje jednog velikog životnog problema. To je stvarno bilo divno
radno mjesto, za poželjeti. U jednoj velikoj organizovanoj instituciji sa
divnim ljudima. Međutim, ubrzo je nastupila kriza i neka druga dešavanja oko Zavoda,
tako da nakon isteka pripravničkog staža, tu više nije bilo mjesta, firma je
ubrzo otišla pod stečaj i priča se završila“, kaže Kuvač.
Njegova
najveća nada koju je polagao na zaposlenje na fakultetu ubrzo po diplomiranju
se pokazala uzaludnom.
„Dok sam
studirao i išao na fakultet mislio sam da sam, kao najbolji student generacije,
sasvim pozvan da tu radim, da je sasvim
normalna stvar da se najbolji studenti zadrže na fakultetu i da dalje doprinose
naučno-istraživačkom radu. Međutim do sada nije bilo takve prilike iako sam ja konstantno
pokušavao. Više puta sam se prijavljivao na konkurse za saradnike, nudio se i
kao volonter, međutim ni tad nisam uspio“, objašnjava Kuvač i dodaje da ne
poznaje ni jednog studenta generacije koji je pozvan da ostane na fakultetu,
dok u međuvremenu čuje da se tamo dovode drugi ljudi, za koje se onda naknadno
raspisuju konkursi, na kojima oni naravno uvijek imaju prednost jer im se
boduje iskustvo u nastavi, koju drugi kandidati, bez iskustva rada na
Fakultetu, nemaju.
Zaključuje
da nažalost fakultet ne obraća dovoljno pažnje na svoje najbolje studente i da
je njegovo pitanje: „Zašto uopšte promovišu tu kategoriju najbolji student,
zašto oni primaju stipendije Fondacije Milan Jelić, dobijaju preporuke i
zahvalnice, čak i preporuku da ukoliko
te zapošljava neko preko Biroa da imaš apsolutnu prednost kao neko za koga je
već plaćeno da bude zaposlen?“.
Što se tiče
Zavoda za zapošljavanje za njega kaže da više liči na zavod za evidenciju
nezaposlenih nego na Zavod za zapošljavanje. „Moja obaveza je da se svaki
mjesec prijavim tačno taj dan, i ako slučajno zakasnim brišu me sa biroa 6 narednih
mjeseci i gubim pravo na zdravstveno osiguranje.“
Ne pripadam klanovima…
„Ja ne
čekam konkurse niti se nadam da ću se preko njih zaposliti, jer nemam političke
niti neke druge veze, nisam rođen u Banjaluci, ne pripadam klanovima Glamoč, Drvar,
Hercegovina i slično. Stvarno mi je krivo što se te Sarajlije nisu malo bolje
organizovale ovdje (smijeh)“, skicira Igor svoje viđenje i dodaje da je
bez obzira na to, obišao sve
projektantske kuće, predao molbe gdje god je mogao, i uglavnom je svugdje
dobijao isti odgovor, da je pohvalno što je došao, da su zainteresovani za
saradnju i sl., ali da trenutno nema mjesta i da onda čuje da je na tom mjestu zaposlen
neko drugi, naravno preko neke druge linije.
„Mislim da
se poslodavci plaše uspješnih mladih ljudi za koje valjda misle da će negativno
uticati na taj neki njihov sistem poslovanja, mada bi ga po mom mišljenju samo
mogli unaprijediti. Ne vidim kako bi ga mogli ugroziti i zašto bi to uopšte
radili. Konačno mi se čini da je ovo društvo mediokriteta i da oni ljudi koji
se bar malo izdvajaju iz mase po bilo čemu, jednostavno nisu prihvaćeni, ni poželjni“,
kaže nam on.
Kada
govorimo o količni dokumenata potrebnih da se uopšte prijavi na neko radno
mjesto Kuvač kaže da državne institucije zahtijevaju kompletnu dokumentaciju u
koju spadaju ovjerene kopije ili originali cijelog niza različitih dokumenata,
čije prikupljanje podrazumijeva ogroman
utrošak vremena i energij.
„Svaka
prijava za posao oduzima otprilike dva
radna dana. Kod privatnika to nije slučaj, jer oni rijetko i raspisuju konkurse.
Bar u ovom arhitektonsko-građevinskom sektoru oni već imaju gomilu predanih
biografija na čekanju, i kad im se ukaže potreba samo pregledaju to što imaju i
pozovu ljude na razgovor. Uglavnom se već na razgovoru vidi koliko je neko zainteresovan
i koliko se ko uklapa u to radno mjesto. Priznajem da su meni ti petominutni
razgovori stvarno besmisleni jer se čovjek za to vrijeme ne može čak ni
opustiti i sabrati misli, a kamoli da se na osnovu tih pet minuta izvede neki
generalni zaključak“, ističe Kuvač.
Online i druge aktivnosti
Često se
ranije, a i danas čuju opisi mladih kao pasivnih i onog dijela stanovništva
koje se ne bori za sebe i za promjene na bolje. Igor je i po tome drugačiji, i
kao kaže trudi se da bude proaktivan.
„Da, ja sam
stvarno stalno angažovan, aktivno tražim posao, ne čekam konkurse niti bilo
kakve veze. Shvatio sam da jedino mogu
sam nešto da učinim, da i dalje svojim
radom i trudom mogu nešto da promijenim i postignem. Trudim se da sam u toku sa
svim događajijma, da se i dalje usavršavam, da stičem neka neformalna
obrazovanja čak i iz drugih oblasti jer mislim da mi sve to samo može biti od
koristi. Učestvujem u arhitektonskim, urbanističkim i dizajnerskim konkursima, na
radionicama i seminarima, objavljujem stručne radove, uređujem lični blog,
pišem kolumnu… “, objašnjava i ističe da su ga svi već upoznali, da svi znaju
njegovo ime i prezime, da znaju šta radi i da će valjda jednog dana trebati
nekome. „Bavljenje arhitetkturom u današnje vrijeme uopšte ne mora biti tako
usko profilisano, kao što se misli ili je prije bio slučaj. Arhitekte se danas mogu baviti velikim brojem stvari na širokom
polju djelovanja“, smatra on.
Ostanak vs. odlazak
„Ja nikad
prije nisam razmišljao u tom pravcu da bih išao negdje vani jer sam na neki
čudan način vezan za zemlju, za porodicu, jer sam već više puta počinjao iz početka.
Uvijek sam mislio da je najnormalnije da u svojoj državi završim fakultet, da
budem najbolji student, da se zaposlim, radim i da unaprijeđujem život u svojoj
zajednici. Nisam nikad zamišljao kule i gradove nego samo jedan pristojan život
za sebe i svoju porodicu. S obzirom da se to nije desilo, i ne vjerujem da će
se u skorije vrijeme desiti, ideja o odlasku mi uopšte više nije tako strana“,
pojašnjava svoje viđenje Kuvač.
Ističe i da
ga svi zatrpavaju pitanjima kao što su: što ne radiš, zašto ne radiš, kako ne
radiš, u stvari svi se čude zašto nema posao.
„I onda sam
ja najčešće u situaciji da druge „tješim“ zato što ne radim i da se zbog toga opravdavam. I
gdje god dođem svi me pitaju šta ti još uvijek radiš ovdje i zašto ne
ideš odavde. Bilo da su u pitanju prijatelji, rođaci ili neki potencijalni
poslodavci, svi me uvijek „savjetuju“ da idem i čude se kako već nisam otišao“.
Igor kaže
da se pita zašto baš on mora da ide, da opet kreće iz početka i da napušta „sve“
ono što ima ovdje. Zašto u vremenu kada bi u narednih pet godina, na vrhuncu
svog radnog elana i snage trebao izgraditi neku poziciju, mora sve da napusti i
negdje drugdje kreće ispočetka, dok ovdje ostaju „mediokriteti“ koji uživaju u
vremenu i prostoru koje im je poklonjeno.
„Republika
Srpska jeste odlično mjesto za život i ja to zaista mislim, ali naravno samo ukoliko
čovjek radi i ima sredstva za život“, zaključuje Kuvač.
(Frontal)
