"Poistovećivanje Principa i Bin Ladena su idiotske stvari", kaže za Tanjug istoričar i akademik Dragoljub Živojinović.

Komentarišući metodologiju po kojoj se prošlost tumači kroz savremene koncepte, poput terorizma, čime se Princip u pojedinim tekstovima zapadnoevropskih istoričara poistovećuje sa Osamom bin Ladenom, Živojinović kaže da se to ne može porediti.

"Terorizam se doskora nije upotrebljavao u naučnoj terminologiji. Samim tim, Srbija nije mogla da se bavi bilo kakvim terorizmom, jer nije bila u stanju kao mala zemlja da teroriše nekoga", napominje Živojinović.

Profesorka Filozofskog fakulteta u Beogradu Suzana Rajić takođe smatra da termin terorista nije adekvatan za Principa zbog atentata na austrougarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda.

"Ono što je uradio Gavrilo Princip u Sarajevu 1914. bio je samo jedan od talasa takvih dešavanja koji su preplavili Evropu krajem 19. i početkom 20. vijeka. Svi ti atentatori kvalifikuju se kao anarhisti ili pristalice anarhista. Epitet terorista nije adekvatan za sve počinioce, pa ni za Principa. On je tada imao 17 godina, bio je gimnazijalac, čak nije ni imao vremena da postane terorista. On je bio pod uticajem anarhističkih strijemljenja i mišljenja", smatra Rajićeva.

Istoričarka Dubravka Stojanović smatra da nije realna mogućnost da za nekoliko decenija u udžbenicima istorije stoji da je Princip bio terorista i da je Srbija izazivač Prvog svjetskog rata, jer, kako ističe, istorija je ozbiljna nuka.

"To nije novo tumačenje. Ali evropske istoriografije su ozbiljne nauke i ne vjerujem da je takvo tumačenje danas moguće. Senzacionalistička štampa to uvijek može tako da prevrne, ali ne vjerujem da bi iko ozbiljan mogao tako da piše", ocijenila je Stojanovićeva.

Krajem jula sljedeće godine u Sarajevu će biti obilježena stogodišnjica početka Prvog svjetskog rata i atentata na Ferdinanda, a kako je najavljeno, tim povodom, biće održana i međunarodna konferencija istoričara na kojoj će učestvovati više od 100 naučnika iz 26 zemalja svijeta.

U susret tom događaju odnedavno su prisutni pokušaji pojedinih zapadnoevropskih istoričara da revidiraju prošlost i da odgovornost za izbijanje rata pripišu Srbiji i Principu, iako je opšteprihvaćeno stanovište da je uzrok rata bila težnja velikih sila za novom podjelom kolonija i za osvajanje vojno-političke prevlasti.

Premijer Ivica Dačić poručio je sredinom maja da Srbija neće dozvoliti reviziju istorije u kojoj bi srpski narod bio optužen za početak rata.

Prema mišljenju Rajićeve, prebacivanje krivice na Srbiju za početak Prvog svjetskog rata ne može se uzeti kao opšteprihvaćen stav.

"To su samo izleti i ekscesi pojedinaca. I svjetska nauka i naša stoji na stanovištu čvrsto naučnih dokaza da je Prvi svjetski rat, konkretno u odnosu prema sarajevskom atentatu, bio samo jedna varnica koja je iskorišćena u političke svrhe, a da je rat pripremljen prije toga. Sarajevski atentat uopšte se nije mogao uklopiti kao osnovni povod za sukob svjetskih razmjera kakav do tada civilizacija nije poznavala", istakla je Rajićeva.
Ona ipak napominje da je jedna od korisnih posljedica ovakvih pokušaja što se vidi da javno mnjenje reaguje na sve to što se dešava.

S njom je saglasna i Stojanovićeva, koja ističe da je važno shvatiti da se zaključci o prošlosti uvijek menjaju u zavisnosti od današnjeg konteksta "ne nužno da bismo nešto izmislili, nego zato što novo vrijeme traži novo vrednovanje".

S druge strane, Živojinović teorije da se Srbija označi kao krivac za početak Velikog rata vidi kao pokušaj da se iskrive činjenice, za šta su, kako smatra, motivi isključivo političke prirode.

"Evropska unija, po mom mišljenju, želi da među svojim članovima zavlada mir, da se zaborave neki sukobi iz prošlosti. Oni taj uspješan eksperiment imaju sa Englezima i Francuzima. Međutim, ako želite da pomirite članice EU, onda morate da bacite odgovornost na nekoga - a krivci mogu biti samo Rusi i Srbi. To je cilj ove kampanje", kazao je Živojinović, koji je predsjednik Organizacionog odbora za obilježavanje 100 godina od početka Prvog svjetskog rata.

Živojinović navodi da se takvim pisanjem iskrivljuju činjenice, neke zanemaruju "iz prostog razloga što njima istina nije prva stvar".

"Takvi koncepti nemaju više naučni cilj. Cilj je da naprave neku buku i galamu sa određenim namerama. To je nešto što je vazda bilo u praksi, u opisu prošlosti", rekao je on i dodao da je posrijedi "kampanja" da se za krivca proglasi Srbija, u kojoj "prednjače ljudi iz anglosaksonskog svijeta".

Kao jedno od rješenja za sprečavanje revizije prošlosti Živojinović smatra da Srbija treba da postupi poput drugih država u svijetu, da objavi diplomatsku građu iz svojih arhiva.

"I mi radimo sada taj posao u SANU, odnosno objavljujemo jednu višetomnu seriju - Dokumenti o spoljnoj politici Kraljevine Srbije od 1903. do 1914", istakao je Živojinović.

Međutim, kako je rekla Stojanovićeva, ne može se zaobići činjenica da su stvaranju relativno najsveobuhvatnije slike najviše doprinijeli njemački istoričari koji su pisali o odgovornosti svoje zemlje.

"Tu prije svega mislim na Frica Fišera, koji je pokrenuo 'rat među istoričarima' tokom osamdesetih godina, pišući o presudnoj odgovornosti Nemačke. Za mene su to uvek samo profesionalna pitanja i mislim da države ne treba da se miješaju. Na svakom od nas i na našoj profesionalnoj savjesti je da se bori za što komplesnije tumačenje koje će uzeti u obzir mnoštvo podataka koji govore o uzrocima i povodima za rat", objasnila je Stojanovićeva.

Ona je dodala da, ukoliko država može nešto da uradi, da bi joj bilo najpametnije da plati prevod knjige Andreja Mitrovića "Prodor na Balkan: Srbija u planovima Austro-Ugarske i Njemačke 1908-1918".

S njom se saglasila i Rajićeva ukazavši na činjenicu da je srpska istoriografija i prije 30 godina dala izuzetno dragocjena dostignuća kada su u pitanju uzroci i povodi Prvog svjetskog rata, i da joj se odmah priključila njemačka istoriografija.

Ipak, kako je zaključila Stojanović, nema objektivne istorije i posao istoričara jeste posmatranje i tumačenje činjenica iz različitih uglova.

"Oni uvijek to rade. To je naš posao. Nema objektivne istorije i ne treba da je bude. Ostaje samo činjenica da je Ferdinand ubijen u Sarajevu 28. juna, a kome je to šta donijelo je stvar različitih procjena i različitih viđenja. Za nekoga je to oslobođenje, za nekog gubitak slobode. Tako je uvijek, i toga treba biti svjestan", zaključila je Stojanovićeva.

(Tanjug/Frontal)