izvor: RTS/Frontal

U dokumentu koji je nazvan "Izbjegavanje Armagedona", NSA navodi da je Staljin bio odlučan da po svaku cijenu uništi Tita i "njegov otpadnički komunistički režim".

Tito je povukao nekoliko poteza koji su razbjesnijeli Staljina, a kap koja je prelila čašu bio je Grčki problem i Titova pomoć (oko 10.000 "dobrovoljaca"),  komunistima koji su se borili u toj zemlji. 

Staljin je Titu poslao pismo kritikujući "Grčku liniju", smatrajući da komunisti u Grčkoj nemaju nikakve šanse zato što Atinu podržavaju Sjedinjene Američke Države, "najmoćnija država na svijetu".

Pošto je Beograd odbio da popusti, Staljin je zahtijevao oštru kaznu. Osim izbacivanja iz Informbiroa, Sovjeti su započeli zajedljivu propagandu proglašavajući Tita i njegovu vladu za "špijunske grupe", odane američkom i britanskom imperijalizmu.

U Sovjetskom bloku počele su "čistke" Titovih saveznika, a najtemeljnije u Mađarskoj, prvoj liniji uz jugoslovensku granicu.

Na taj način počeo je "obavještajni rat epskih proporcija" između Jugoslavije i Sovjetskog saveza.

I Tito je nastojao da oslobodi svoj režim prosovjetskih elemenata, te je počeo čišćenje partije, vojske i tajne policije poznat kao "lov na izdajice" koje je nazivao "ibeovci", piše u dokumentu NSA, čiji autor i poreklo nisu poznati ali stoji i napomena  da iznijeta mišljenja nisu i službeni stav Agencije.   

U dokumentu se, potom opisuje propagandni rat između dvije države i partije i navodi da je vojna akcija Staljina djelovala je kao realna opcija "pošto su subverzije i sabotaže propale".

To su potvrdili i izvori koji se pominju u dokumentu. Jedan od njih je i mađarski dezerter general Bela Kiralj.

Prema njegovim riječima, Mađarska narodna armija trebalo je da probije jugoslovensku odbranu u Vojvodini. To bi otvorilo vrata ka Beogradu koji je trebalo da zauzmu sovjetske oklopne trupe.

Uništenje Jugoslavije je postalo glavni razlog postojanja "armija satelita" (vojske Jugoslaviji susjednih država tzv. Istočnog bloka), a propaganda u tim državama bila je izuzetno jaka.

Namjera mađarske vojske, kako je objasnio general-pukovnik Mihalj Farkaš, bila je da se suprotstavi "agresiji titoističkih bandita protiv svete teritorije naše socijalističke otadžbine".

Specijalne jedinice u susjednim zemljama 

Sovjeti su uskoro oformili specijalne borbene jedinice, uključujući i tri internacionalne brigade u Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, opasno prijeteći Beogradu. 

Visoke položaje u tim jedinicama zauzimali su jugoslovenski emigranti, a pogranični incidenti postali su veoma učestali.

To je doprinijelo tome da se za sukob zainteresuje i Zapad. U avgustu 1950. godine procjene CIA bile su da bi jugoslovenska armija imala šanse protiv trupa Rumunije, Mađarske i Bugarske.

Međutim, prisustvo šest sovjetskih divizija u tim armijama, značilo bi poraz Jugoslavije.

Otuda je CIA zaključila da jugoslovenski otpor zavisi od stepena i brzine zapadne pomoći, a pojedini senatori su upozoravali da bi "sovjetski napad na Jugoslaviju lako mogao da predstavlja uvod u treći svjetski rat".

Kako bi spremile jugoslovensku vojsku za rat, Sjedinjene Države su stvorile šemu pomoći. U godini poslije invazije na Koreju, Vašington je obezbijedio 77,5 miliona dolara pomoći za Beograd. Do sredine pedesetih godina, vojna pomoć je ukupno iznosila pola milijardi dolara.

U junu 1951. godine, general Koča Popović je posjetio Vašington radi zajedničkih vojnih planiranja. Na prvu loptu, pomoć Vašingtona Beogradu bila je neočekivana.

Prije razlaza sa Moskvom, radikalni režim u Beoradu bio je u zapadnim medijima ozačen kao sovjetski satelit broj jedan, a odnosi između Jugoslavije i SAD su bili napeti.

Ipak, zbog sovjetske prijetnje, stvari su se promijenile. U septembru 1951. godine obavještajna zajednica Sjedinjenih Država, već je označila Jugoslaviju kao vrijednu i pouzdanu branu od Sovjetskog Saveza.

Zapad računao na Jugoslaviju 

Specijalni CIA projekti razvoja za 24 mjeseca računali su na Jugoslaviju kao buduću NATO članicu, uz Grčku, Tursku i Španiju, što bi bilo glavno pojačanje alijansi za eventualni rat protiv Sovjetskog bloka.

Zaključeno je da je sovjetska invazija na Jugoslaviju veoma vjerovatna i da bi mogla uskoro da se ostvari. Iz NATO perspektive, Jugoslavija je služila kao štit za ranjivu Italiju i Grčku.

Planovi su išli toliko daleko da je u septembru 1951. godine Vrhovna komanda saveznika u Evropi naredila da će Italija biti branjena na rijeci Soči, koja je velikim dijelom bila na jugoslovenskoj teritoriji. 

Uprkos velikoj vojnoj pomoći koju je Zapad pružao Jugoslaviji, strah od sovjetske invazije rastao je u zemljama NATO. U februaru 1951. godine britanski vojni vrh je objavio da će sovjetski napad na Jugoslaviju dovesti do trećeg svjetskog rata. I Vašington je smatrao da bi napad na Jugoslaviju mogao biti uvod u globalni rat.

Pošto NATO nije bio u stanju da ostvari prednost kada je riječ o konvencionalnom naoružanju, opcija nuklearnog oružja često je bila spominjana. U nedjeljama poslije invazije Koreje, Vašington je prihvatio opciju da iskoristi nuklearno oružje kako bi odbranio Jugoslaviju. To bi svakako proizvelo i odgovor s druge strane i teško da bi bilo moguće izbjeći "nuklearni rat".

Američki uspjeh u Koreji odvratio Sovjete  

Ipak, dugo očekivani sovjetski napad nikad se nije desio. Prema generalu Kiralju, završne pripreme za napad na Tita kulminirale su u toku američke invazije na Koreju.

Ali razvoj događaja na Korejskom poluostrvu je bio neočekivan za Sovjete. Moskva je rezonovala: Ako je Amerika uložila takav napor kako bi spasila Koreju, kako će se onda angažovati da spase strateški važnog Tita?

Zbog toga je Staljinova spremnost da izazove svjetski rat, čak nuklearni rat, slabila, a planovi za invaziju su odloženi. Prema Kiraljevim riječima, američka jaka odbrana Južne Koreje odvratila je Staljina od invazije.

Pošto su planovi o invaziji stavljeni po strani, Staljin se ponovo vratio planovima za ubistvo Tita.

U posljednji plan o Titovom ubistvu bio je umješan sovjetski ilegalac Josif Griguljevič, poznat kao "Maks", koji je bio zadužen za prvi neuspješan atentat na Trockog. Griguljevič je trebalo da ubije Tita otrovnim gasom.

Prema Pavelu Sudoplatovu, ekspertu MGB-a, to je bilo veoma naivno i djetinjasto. I nikada se nije dogodilo. MGB, preteča KGB-a,  šalje 1. marta 1953. godine izvještaj Staljinu u kome objašnjava da "Maks" nije poslat u Beograd.

To bi mogao biti posljednji izvještaj koji je Staljin ikada pročitao, pošto je, narednog dana umro od moždanog udara. Njegova opsesija Titom trajala je do posljednjeg trenutka.