autor/foto: Frontal

Zavjesa prašine dočekuje nas na ulazu u grad. A maske na licima prolaznika, vozača i stanara postale su obavezni odjevni predmet. Prizori koji nas dalje prate liče jedan na drugi. Ispred svakog ulaza u zgradu veće i manje gomile nabacanog namještaja, tehnike, svakakvog smeća. I tako nizovi i nizovi ulica. 

Zaustavljamo se kod jedne od zgrada. Čistači komšije, rodbina i stanari znatiželjno nas posmatraju. Otvoreni za razgovor kažu nam da ni sami ne vjeruju šta ih je snašlo. Niko, složni su, nije mogao ni naslutiti da će se sve ovako odigrati, da će voda ovom brzinom prodrijeti. Žale se što ih niko nije blagovremeno obavijestio. Ali, šta je tu je. Povratka nema, a napredak ide sporo, jer kažu nam, pomoći još nisu dobili. Žale se što ne vide neku organizaciju u čišćenju i odvoženju nagomilanog otpada. Uglas ističu da su im prijeko potrebni rukavice, lopate, čizme, sredstva za čišćenje.

Struja, voda još je san svih stanara, onih čiji su domovi i lokali uništeni u vodenoj stihiji, kao i oni koji su sa viših spratova posmatrali tada, a i danas one na nižim. 

Policijska kola kruže centrom grada pozivaju preko razglasa na komšijsku solidarnost. „Pozivamo sve sa viših spratova da ne gledaju sa svojih balkona, nego da siđu i pomognu u čišćenju“. 

U centru grada, policija je zatvorila dio glavne ulice, gdje je smještena zgrada MUP-a, Željeznice RS i dr.

Poslovni objekti u prizemnicama uništeni. Stakla polupana, voda raznijela inventar, mulj dekorisao zidove i podove. Bojazan od zaraznih bolesti sve prati.

Kružimo oko i po centru grada. Većina radnji ne radi, osim onih koje su smještene na višim kotama, prema dobojskoj Tvrđavi i sl. Bolnica na sreću nije prepatila  infrastrukturne nevolje. U njoj su nam rekli da je do danas od 15. maja rođeno 13 beba. Hitna pomoć, inače smještena u centru grada, izmještena je u Dobojski jevrejski centar. 

Tu nas informišu da nemaju jedinstveni broj na koji bi im se ljudi mogli obratiti. Za sada, ističu nema nikakvih bolesti, mada upozoravaju da bi bakterije tek sad mogle da počnu da se šire zbog ogromne količine prašine. 

Vrlo brzo, tumarajući gradom, shvatite da je period pred nama ono što će biti veći izazov i od samog poplavnog talasa. Svjedočite znakovima koji vam jasno na fasadi pokazuju koliki je vodostaj bio, ali mnogo niže, na ulicama hodaju i nastoje da žive Dobojlije, ogorčeni na sporost kojom se stvari saniraju.

Vlažne maramice i deterdžent su najtraženija roba. Ne čudi, jer neki se danima nisu tuširali, a nisu se ni danima međusobno vidjeli. Svjedočimo prisnom zagrljaju na raskrsnici drugarica koje razdvojene poplavama sada se susreću u prolazu. Raspituju se jedni kod drugih kakvo je stanje. Slaba je informisanost o svemu. 

Policajci su na raskrsnicama i ponegdje u centru. Kamiona ponegdje, vatrogasaca takođe. Ima i volontera, ali opet niko ne zna od građana kome oni pomažu, jer ističu, svako se zabavio svojim problemom, i svako čisti svoje. Mnogima, jedina pomoć je stigla putem ličnih veza i poznanstava. 

Pred naš put, dobili smo samo jedan savjet, ako nešto nosite od potrepština, nosite ljudima direktno u ruke. Špekuliše se o kriminalu, o krađama, o mnogim zloupotrebama. 

Današnji sunčan dan kao da je osvijetlio svu teškoću stanja koje ih je zadesilo. I svađe nisu rijetkost, živci su kod nekih slabiji.

Mi se vraćamo u svoje domove, željni tuša, i vode prije svega. A okus prašine u ustima ni litre nisu još uspjele da saperu. 

Dobojlije očekuju još jednu noć pod svijećama. 

Priče onih koje smo sreli tokom svoje posjete donosimo vam sutra. Danas zapamtite, ni jedna vijest ni fotografija koju pročitate i pogledate, ne može vam u potpunosti dočarati  ovaj grad pod maskama.