autor/foto: Frontal

Pomoć za poplavama pogođene ljude stiže sa svih strana BiH, kao i svijeta, međutim ona se većinom ne dostavlja u prave ruke. Ekipa Frontala je juče obišla Doboj i tamo provela čitav dan kako bi stekla pravi uvid u katastrofu koja je pogodila ovaj grad i njegove građane. 

Na samom ulasku u Doboj primijetno je da u tom gradu vlada potpuna dezorganizacija, ili bolje rečeno "opšti haos". 

Petra Blašković je sa četvrtog sprata posmatrala kako talas od 5 metara, po njenoj ličnoj procjeni, demolira čitavu ulicu. Svojim komšijama sa nižih spratova ponudila je utočište, a juče je s njima čistila blato, mulj i vodu iz prostorija u kojima je sada teško zamisliti život.   

Ona nam je rekla da u njenom naselju vlada beznađe, da se ljudi tek sada suočavaju sa stvarnošću, te da su ljudi ogorčeni, a velikim dijelom zbog toga što se pomoć ne dijeli ravnomjerno. 

"Nervoza je preuzela. Naravno, kada vidite da neko nešto nosi, a vi nemate... Juče je stigao jedan kombi, to su većinom bile stvari za djecu. Ali to su se ljudi lično organizovali, porodica iz Njemačke je došla podijeliti ono što su skupili. Lijekovi su veliki problem. Moja situacija je takva da su ljudi išli čamcem kako bi mi iz bolnice donijeli lijekove. Imamo i ženu u zgradi koja ima karcinom, šta da vam kažem? To se ne može opisati",  pojašnjava nam.

Problem je i u tome, kaže, što se smeće koje ljudi izvlače iz svojih stanova, ne odvozi. Umjesto toga ono stoji nagomilano ispred zgrada, a opasnost od bakterija raste. Pored prirodnih nepogoda, Petra objašnjava da su i ljudi postali neprijatelji jedni drugima, jer u gradu koji je priroda razorila, nema koordinacije. 

"Što je najveći problem, svašta se radi, ne znaš ko ti dolazi na vrata. Puno se pljačka. Osjećamo strah. Ostaneš sam u kući i moraš se dobro zaključati i ne otvarati nikom. Jezivo je to. Na svu ovu muku moraš se bojati za goli život", izjavila je vidno potrešena Petra. 

Stojanka Ločki, koja se za vrijeme poplave našla u prizemnom stanu sa nepokretnim mužem, kaže da im je voda sve uništila. Zahvalna je komšijama koji su je primili u stan i ponudili pomoć u čišćenju. 

• Okom Frontala: Dan žalosti u Doboju (Foto)

Ona takođe tvrdi da druga pomoć do nje nije došla. 

"Nemamo ni vode, ništa. Niko nas ništa i ne pita. Dok su poplave trajale, nosili su hljeb i konzerve. A sada niko ne dolazi da nas, niko ne pita da li nam nešto treba. Žao mi je što nemamo pravog gradonačelnika u gradu Doboju. Čuli smo svi da je pobjegao. Od njega nikakvu pomoć nismo imali. Niko, ali niko nam se nije obratio. Tražili smo čizme, niko ih nema. Ja ne znam da li je iko dobio pomoć, ali nama ni vodu ne daju. Da bar hoće doći neko da nam pomogne da izbacimo stvari", objasnila je Stojanka.

Njen komšija Dragan Marković, čiji stan je takođe potopljen, rekao nam je da se čizme po Doboju prodaju po 60 KM, te da jedina pomoć stiže od komšija čiji domovi nisu poplavljeni. 

"Mi ne znamo ko šalje, gdje šalje niti gdje ide, gdje može da se preuzme. Nemamo mi kada hodati po gradu i tražiti", izjavio je Dragan.

Pošto su građani u Doboju u potpunom informacionom mraku, pitaju nas gdje im je gradonačelnik i čude se kada im kažemo da smo došli iz Banjaluke jer mnoge do sada niko nije obišao. 

Na drugoj strani grada Vasilija Bošković nam objašnjava da je u nedjelju vojni kamion ispred zgrade dijelio hljeb i vodu, ali da je ubrzo ispražnjen, te da starijim ljudima, koji se sporije kreću, ništa nije ostalo. Ogorčena je na sebičnost ljudi koju je poplava izbacila, a njenu priču potvrđuje nam i Velimir Đorđić koji kaže da mnogi nemaju opremu za čišćenje. 

"Najpotrebnije su lopate, rukavice, kolica i maske da čistimo ispred zgrada. Ništa od toga nismo dobili. Apeluju da mi to čistimo, čime? Rukama ne možemo. Neka između ova tri solitera dovezu kamion, ujutru ćemo sve da očistimo", rekao je Velimir.

Njihov mlađi komšija, Jovan Simić, samoinicijativno je tokom poplava čamcem dijelio hranu i vodu te nam je ispričao svoje iskustvo.

"Ja sam vozio čamac. Nosio sam hranu. Znate kako, ako date jednoj zgradi, a drugoj ne, ljudi su bili spremni pucati. Moralo se to ignorisati, kada se isprazni čamac hranom i lijekovima vraćaš se u Krizni štab. Moraš ignorisati sve uvrede. Razumiješ ljude. Haotična situacija".

U istom naselju zatekli smo čovjeka koji nas je zamolio da ostane anoniman, rekao nam je da je čuo da su ljudi sa svih strana poslali pomoć, ali da ta pomoć do njegove zgrade nije stigla. Rekao nam je i da sumnja na pljačku, da isti ljudi uzimaju stvari, nose na drugu stranu grada gdje ih onda prodaju. 

"Sa svih strana ljudi pomažu, to uopšte nije sporno, ali ne dolazi tamo gdje je najpotrebnije. Činjenica je da neko krade, da negdje nosi, sada gdje i ko, to ne znam", objasnio je on dodavši da je sreo mnoge volontere koji su mu rekli da su došli da pomognu, ali da ne znaju kome da se obrate. 

Čuo je i da mladi iz drugih gradova čiste samo javne institucije, čemu smo i sami bili svjedoci. Takođe nam je rekao da je Doboj pun lopova, da ljudi tokom noći obijaju stanove i kradu, te da su mnogi iskoristili ovaj potop kako bi zaradili koju paru.  

U kojem god dijelu grada da smo bili zatekli smo građane koji od nedjelje nisu jeli, koji su nam rekli da misle da je pomoć u prostorijama kasarne i da tamo ima jako puno zaliha, ali da se ta pomoć ne distribuiše. 

U toku našeg boravka u Doboju naišli smo i na 2 vojna kamiona iz kojih su mladići dijelili po flašu vode, litru mlijeka i hljeb. Bili smo svjedoci tome da se oko kamiona okupio veliki broj ljudi, te da se oni stariji, nemoćniji nisu mogli probiti do pomoći. 

Slobodan Tomanić, načelnik Hitne pomoći, koja je nakon poplava izmještena u Dobojski jevrejski centar, rekao nam je da ljudi stalno zovu i nude pomoć u vidu dostave lijekova i sanitarnih potrepština, ali da im ništa do sada nije stiglo. 

"Možda su i stigle te pošiljke, nažalost one ne stižu nama. Da li to neko drugi preuzima, a ko je nama nepoznat, mi ne znamo. Recimo, jako su potrebne maske. Dovoljno je da izađete na ulicu i da vidite prašinu", objasnio je Slobodan. 

Penzionerku, Savku Panić, zatekli smo kako iz kuće iznosi sve ono što je voda uništila. Objašnjava nam da je sama te da joj je prijatelj pritekao u pomoć. Ona je ljuta na Boračku organizaciju koja joj nije pomogla, te na komšije koji joj se još nisu ni obratili. 

"Mene niko nije ni pogledao. To je najžalosnije. Isto ovako kao vi došao je jedan mladić i donio nam vodu, a drugi hljeb, eto to je sve. U Doboju je organizacija nikakva", rekla nam je Savka kroz suze. 

Objasnila nam je da ju je nazvala žena koja živi na višem području u blizini Doboja i rekla da stižu poplave.

"Iz mog sela me u zadnji tren nazvala žena i rekla da sklanjam auto, ja sam se začudila, rekla mi je "ide poplava", a ja njoj "ma kakva poplava". Sjela sam u auto i otjerala ga kod sestre u brdo, dok sam to napravila nisam se više mogla vratiti kući od vode. Da sam ostala ovdje udavila bih se". 

Građani su se odmah prihvatili posla. Svako čisti svoje, neki pomažu komšijama, ali mnogi tvrde da ih komšije sa spratova samo posmatraju, da pomoć ne nude. 

Na licu mjesta su nam ljudi rekli da im je potrebna voda, sredstva za čišćenje, rukavice, čizme i maske, a da će se za sve ostalo kasnije snaći. 

Prilkom posjete porodilištu uvjerili smo se da se paketi dijele majkama po rođenju djeteta, a prenijeli su nam da hrane imaju dovoljno, te da su im sapuni i šamponi za bebe uvijek dobro došli.

Napustili smo Doboj u nevjerici. Tužni zbog onih kojima pomoć očigledno nije stigla, tužni zbog onih koji nesebično daju, a čija pomoć ne završava u pravim rukama, i ljuti na nepravdu koja se pojavila i u ovim teškim trenucima.  

Mnogi nagađaju vremenski period koji mora proći kako bi Doboj ponovo stao na noge, ali sudeći po trenutnom stanju jedino solidarnost građana može spasiti Doboj, jer pomoć od institucija ne stiže, bar ne tamo gdje je potrebna.