Piše: Snježana Đošan
Jutros sam našla raspar čarapu, koju
sam zaboravila, puškice za kontrolni iz
srpskog u 6. razredu osnovne, a sve tražeći knjigu geografije da nađem
definicije emigranta, imigranta, migranta i sličnih varijacija od korijena
riječi – migracija. I kad sam našla, pala sam u velike brige. Jer se
studenti „izbjeglice“ ne ubrajaju ni u
šta! Oni su prosto izbjeglice jer izbjegavaju glupe prepreke političkih
sistema, studentskih programa, verifikacija diploma, nemanja laboratorijskog
inventara, manjka volje i sl.
Eto, studenti u inostranstvo otišli na višegodišnji odmor. Otišli su jer im je,
njima maratoncima, dosadilo takmičiti se na sto metara sa preponama na svakom
centimetru. Državna granica postala je polupropustljiva membrana. Iz ćelije
pušta potoke svježih mozgova, a u ćeliju uvozi sve što mozgovima vani ne treba.
Naravno, to što ti potoci idu uzbrdo, ćelijske sokove
uopšte nije briga! Ko im je kriv što su pojurili vani, kad unutra može da se
ulije.
Cijelu noć sam gledala programe za fakultete, tražila šta mi treba, šta gdje
dobijam i sjetila se pokojne bake i njene jugonostalgije. “Imaš pos’o čim
završiš! I to ne bilo kakav, nego svoj, onaj za koji si učio!“
siktala bi baba po kući na novi režim. Meni, kad jutro svane, baba
pomoći ne može. Ni Jugoslavija, koje više nema, ni ovaj komadić države, koji je
ostao, ni tata, ni mama, niko!
Oh, zaboravih, može veza, štela, namještaljka! Ali i to dokle i što? Da mi neko
namjesti mjesto, pa da ne mogu zaraditi
bolje, već treba cijeli život da zahvaljujem svojoj „vezi“.
A… ne! Odlučim da idem i onda shvatim da se bez novca ne može ni do Šipova,
ni do Kalinovika, ma ni do kud, a kamoli do Graca, Beča, Pariza, Ljubljane gdje
me vuku magneti budućnosti, gdje me zove sreća. Jeste poziv, ali nažalost nije
moj opoziv.
Suđeno mi je da ovdje zemlju plodim, da strepim i ćutim, da vrebam priliku da postanem emigrant ili da
gledam kako mi djeca, otupjela od učmalosti, otplaćuju kredite zbog onih iz
magarećih klupa što su molili da im bacim zadatak.
Njima zadatak, a ja u jarak!
Sakrila sam se pod zemlju, živa se zakopala. Ali, dobro.
„Ničija nije do zore gorjela“, možda po naše znanje dođu, za koje stoljeće, iz
Berlina, iz Tokija i Pariza.
Izgleda da me svlad'o san.
