U tipičnoj porodici pruskih barona s kraja 19. veka rodio se dugo očekivani sin. Po jednim izvorima 1890, po drugima 1892. godine. Ovdje tek počinju nedoumice vezane za njega, s obzirom da do danas nije utvrđeno ime koje je dobio na krštenju. Po Stanislavu Krakovu, zvao se Alfred, po članku u „Politici” iz 1928. godine pravo ime mu je bilo Albreht, a u nekim drugim izvorima pominje se i Adolf. Biće da je to Albreht najvjerovatnije, pošto je u vrijeme izlaska pomenutog teksta narečeni bio i te kako živ. Otac Eduard bio je pravi Prus, Nijemac, oficir starog kova, još na sve to s titulom barona. Majka Salomeja Mikolajčik poticala je iz ugledne poljske porodice koja je nešto kasnije dala predsjednika vlade, Stanislava. Pored sina Albrehta, imali su još šest kćerki, sve udate za austrijske oficire. 

Najranije detinjstvo Albreht provodi u rodnom Jordanovu kod Lavova, danas u Ukrajini, gdje mu je otac bio komandant puka. Po potrebi očeve službe, porodica oko 1900. godine prelazi u Beč. Poslije završene osnovne škole, dijete visokog pruskog oficira, razumljivo, odlazi na carsku vojnu akademiju. Završava je 1911. godine sa činom artiljerijskog oficira, potporučnika. 

Iste godine dobija i prvu prekomandu. Tu se, po običaju, umiješao i onaj komedijant slučaj, pa mu je ruka nekog vojnog birokrate, koji je određivao gdje ko ima da služi, odredila dalju sudbinu, na vijeki vjekova. Njegov prvi garnizon bio je u Banjaluci.

                                                Ljubav u Banjaluci

To je vrijeme u kome Bosna ključa. Po mnogim tamošnjim glavama uveliko se roje razne čudne zamisli o oslobađanju od austrijskog jarma i ujedinjenju Slovena. Vlasti, naravno, nisu pretjerano blagonaklono gledale na to, pa su se tamnice punile brzinom svjetlosti, uglavnom omladinom. Jedan od ključnih organa kontrole bila je vojska. U toj i takvoj Banjaluci mladi oficir Albreht Šindler, kome su mnogi predviđali blistavu karijeru, počinje čudno da se ponaša. Da li se u njemu probudila ona slovenska krv s majčine strane, tek, ubrzo počinje da se druži s banjalučkim Srbima. 

U okolnostima gdje svako svakog špijunira ovo nije moglo dugo da ostane neprimijećeno. Njegove kolege u vojsci ne gledaju blagonaklono na druženje sa Srbima, proglašavaju ga za otpadnika. Prvo šapatom po kasarnama i kafanama, pa sve otvorenije. 

Oficir Fon Klajstenburg nije obraćao pažnju na to. Naprotiv, brzo se sprijateljio s uglednim banjalučkim trgovcem Ljubom Babićem, kod koga je bio bio čest i rado viđen gost. Odvaja se i od svojih drugova Austrijanaca, zbog čega ovi podnose zvaničan zahtev da se ispita njegova odanost caru. 

U tadašnjoj Banjaluci jedan od glavnih društvenih događaja bio je Svetosavski bal, a mladi Albreht 1912. godine od svojih (srpskih) prijatelja dobija pozivnicu. Kako red nalaže, odazvao se. Na balu je opazio lepu Srpkinju Jelenu Bućin. Baš ona ljubav na prvi pogled. Ta noć je bila njihova, cijelo veče nisu se odvajali, plesali su do rane zore. Kako je djevojku dopratio do kuće, Nijemac nije gubio vrijeme, nego je brže-bolje pao na kolena i zaprosio je. Sutradan je otišao do njenih roditelja, da se pokaže kao ozbiljan mladoženja i oficir od karijere, prava prilika za njihovu miljenicu. Nisu imali ništa protiv, ali su savjetovali mladiću da prvo traži blagoslov roditelja. Oficir je odgovorio da je on već vjerio djevojku, da je dao riječ i da će se oženiti njome bez obzira na to šta će reći njegovi.

 Poljubac generala Mišića

A to šta će oni reći, mogao je da pretpostavi. Bili su preneraženi mogućnošću da se jedan pruski plemić, i to njihov sin, oženi djevojkom iz obične građanske porodice, pri tom Srpkinjom, pravoslavne vjere. Albreht im odgovara da će se Jelenom oženiti, po svaku cijenu. Na odgovor nije dugo čekao. Iz Beča stiže pismo u kome otac prijeti da će da ga razbaštini, javno ga se odrekne, uz riječi „sa crnom Cigankom dozvoliću, sa Srpkinjom ne”. 

Biće da se Albreht malo više družio sa Srbima, pa je od njih pokupio i inat, kao karakternu osobinu. Ogorčen pismom, riješio je da pređe u pravoslavnu vjeru i postane Srbin. Na krštenju uzima ime i prezime svog najboljeg prijatelja, Babića. Albreht je mrtav, živio Ljuba! Po krštenju, potrudio se da se još više gurne prst u oko vojnim vlastima, pa je zvanično zatražio da mu se u vojnim knjigama promijeni ime i da mu se prizna srpska nacionalnost.

Ovo, i vjenčanje s Jelenom koje je uslijedilo, izazvalo je skandal u vojsci. Cijeli slučaj došao je do Beča, ali su neko drastičnije rješenje odložili budući događaji. Mladoženja je dao ostavku na oficirsku službu i radio kao namještenik u sreskom načelstvu. 

Bračna idila Babića nije potrajala. Pucnje Gavrila Principa u Sarajevu, 28. juna 1914. godine, ubrzo su slijedili mnogi drugi, iz oružja mnogo većih kalibara. Spremala se klanica. U Bosni se gomila vojska za napad na Srbiju. U tu vojsku mobilisan je i „taze Srbin” Ljubo Babić, kao vodnik u jednoj brdskoj bateriji. Kada je polazio u rat, žena ga je zaklela da ne puca na Srbe i Ruse, nego da prvom prilikom prebjegne. Pomalo suvišan savjet, jer je on to već naumio. 

Rečeno – učinjeno, pa je pred samu Cersku bitku, avgusta 1914, prešao na srpsku stranu, kod Ljubovije, sa dva brdska topa i poslugom na njima, Srbima iz Bosne. Docnije je pričao da su išli cijeli sat, a da ih niko nije zadržao i upitao šta će tu, sve dok nisu naišli na nekog oficira. Kada je čuo o čemu se radi, taj oficir dodijelio im je jednog vojnika kao pratnju i poslao ih u Valjevo. Tamo ga je primio komandant  Prve armije, general Živojin Mišić. Generalu je rekao da se zove Ljubo Babić i da želi da ga prime u srpsku vojsku. Mišić ga je poljubio u čelo i vajkao se što nema još jedno pedeset hiljada takvih Bosanaca. Primio ga je i poslao po uniformu. 

Ljuba je kasnije govorio da je gotovo letio do oficirske zadruge i iz nje izašao u uniformi srpskog artiljerijskog vodnika. Raspoređen je u Timočki artiljerijski puk. Ovo ga nije zadovoljilo, pa je tražio da bude raspoređen u odred vojvode Vuka, majora Vojina Popovića. Udovoljeno mu je, pa je sa svojim brdskim topčićima učestvovao u svim borbama koje je odred vodio. A bilo ih je. U odredu su ga zatekle i teške borbe s Bugarima na Vlasini. Gledao je kako mu vojnici u povlačenju uskaču u rov, a odmah zatim dvojicu raznosi artiljerijsko zrno. Treći se krstio i prizivao Svetog Jovana, tik pre nego što je i sam stradao. Ljubo je tada riješio da Svetog Jovana uzme za krsnu slavu. 

                                              Tabakera od kralja

Prilikom povlačenja preko Albanije nije htio da ostavi topove. On i vojnici rastavili su ih i na leđima preneli do mora, pa dalje na Krf. 

Posle oporavka njegova baterija raspoređena je na Veternik. Opet teške borbe, opet smrt i krv na veliko. Tu se 1917. godine odigrao i događaj koga su se kasnije sećali saborci. Bugari su izvršili masovni napad na položaj.

Prije toga su temeljno artiljerijom preoravali srpske položaje, da olakšaju posao pješadiji. Ljubine tobdžije pokušavale su da odgovore, međutim, bugarska zrna pokidala su telefonske veze između osmatračnica i topova, pa Babić više nije mogao da komanduje iz zaklona, bez osmatrača bio je praktično slijep. Izletio je na greben pred svoje topove da bi mogao da vidi Bugare, ali mogli su i oni njega. Osuli su paljbu, zrna su se rasprskavala oko njega. Vojnici ga, obavijenog dimom, u nekim trenucima uopšte nisu vidjeli. Čekali su da se pojavi, kao neki duh iz oblaka. Bilo je dobro dok su ga slušali kako urla komande, znači, živ je. Mirno je stajao s durbinom i komandovao, kao da ga Bugari upravo ne traže kroz nišane. Na sreću, nisu ga našli. To junaštvo i hladnokrvnost gledao je i vojvoda Stepa Stepanović, i predložio ga za odlikovanje Bijelog orla s mačevima. Do kraja rata zaradio je još nekoliko odlikovanja, i naših, i savezničkih, uz sve moguće pohvale, od divizijskih do armijskih. 

Na Solunskom frontu Ljuba Babić je dobio naređenje da sa svoja dva topčića i dvadeset vojnika čuva prelaz preko Albanije, kod Đukasa. Odnekud se baš tu pojavila oveća grupa italijanskih vojnika, namjerenih da se kraćim putem vrate u Italiju. Jedina greška u planu bila je ta što su naleteli na Babića. On je odbio da ih pusti, a oni su mu zaprijetili da će proći po svaku cijenu, ako treba i silom. Upozorili su ga da znaju da ima samo dvadeset ljudi i dva topa sa šest zrna. 

– Jeste, ali dok imam tih šest zrna i dvadeset vojnika, vi nećete proći. 

Poslije ovog odgovora shvatili su da su natrapali na oficira s kojim se nije šaliti, kome je naređeno da nikog ne pusti, i koji će to naređenje izvršiti po svaku cijenu, makar izbio i sukob među saveznicima. Okrenuli su se i vratili se otkud su i došli. Za ovo je zaradio belgijski orden Leopolda Drugog, a regent Aleksandar Karađorđević pozvao ga je sebi na Jelek. Zahvalio mu se na herojskoj borbi i darovao zlatnu tabakeru sa svojim monogramom od dijamanata. 

                                           Poratne nepravde

Kad se rat završio, uspostavljena je nova država, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Sledstveno tome, stvorena je i nova vojska. Ljuba Babić bio je aktivni potporučnik te vojske. Međutim, primljen je i gotovo ceo oficirski kadar, pretekao iz Austrougarske, a sačinjen od Hrvata i Slovenaca. Svi oni su prijemom u vojsku napredovali po čin, dok su srpski oficiri ostali tu gdje su i bili. Među onima koji su napredovali bili su i pređašnji saborci Albrehta Šindlera, sada kapetani i majori. Ljubo Babić i njegovi saborci ostali su u srpskoj vojsci potporučnici, iako pobjednici u ratu. Da sve bude još gore, mnogo njih je za prelazak u viši čin moralo da polaže praktični ispit, iako su prošli krvavu ratnu praksu. Prekaljeni vojnici terani su da polažu ispit pred komisijom posle četiri godine ratovanja. Babić je tri puta oboren posle nekih spletki, karijera mu je praktično bila zapečaćena. 

Na traženje samog kralja Aleksandra omogućeno mu je i četvrto polaganje, kad je dobio čin majora. Iako svestan nepravde, Babić je nastavio da služi novoj državi. To je bilo jedino što je kao oficir znao da radi. A i to je bilo jedino što je želeo da radi, da služi zemlji kojoj je žrtvovao sve što je imao. Sve to zbog ljubavi. Dvostruke, prema ženi i prema novoj otadžbini.

Izvor: Politikin zabavnik