Frontal Blog Challenge

Lepe riječi

Ako ikad napišem knjigu trebat će mi šaka raznoraznih lektora.

Nitko meni neće ispravljati košmar, kancelariju, kaljuge i đubrišta. Neće mi dirati ni u čehru (ovim su me obogatili moje divne kolege – znači raspoloženje, izraz lica, vedrina ili njen nedostatak), handrmolju ili skulu (sinonimi za nešto što se potuca po kući, stvar koja ničem ne koristi) – bacit je mogu samo ja!

Himber mi, recimo, razni samo mogu probati (jer su to domaći proizvodi), a ne i ispravljati. Ako kažem negdje da sam se odišćilila ja ću samo nastojati da uputim na razne druge smjerove, uputnice, popratnice te moje knjige, na dodatne izvore (a doći ćete vrlo brzo do – 'nauživati se'). 

Mama mi (u odgoju, ne sad, sad nitko ništa ispraviti ne može) nije ispravljala saobraćaj u promet, nit aerodrom u zračnu luku, ali imam neki respekt zračnoj luci, možda zato jer je luka, nešto poetsko u dolascima i odlascima.

Nikad se mamina čehra nije mijenjala kad bih rekla vazduh mjesto zrak. Nije mnogo reagirala ni kad bih rekla komplikovano, jer me nekad zabavlja kako zvuči manje komplicirano. Hm. Zaboravite! Ne volim ni jednu ni drugu. Volim jednostavno.

Ipak kod lepih, cveća ili tela, preferiram lijepe, cvijeće ili tijelo, jer zamišljam nešto čemu radi ljepote treba dodati još slova. Pa onda, recimo, reč mi se mnogo više sviđa jer ono 'ije' ne smekšava bezveze ono drsko 'r' blizu još drskijeg 'č'. Reči su drske. I zvonke.

Onda se na primjer, ne mogu odlučiti između golemog i ogromnog. Potpuno mi je nekako svejedno. Po dva g u svakom, otprilike iste dužine, zvuče slično. Vjerujem da ih često brkaju i velike Rvatine i veliki Srbi. 

Kancelariju volim jer zvuči dostojno svega što se tamo zbiva (e da volim i 'zbivanje' mnogo), a ne mora sve bit u nekom posebnom redu. 

Nije da mi 'prijatelj' ne prija, ali više volim koristiti drug, jer asocira na 'drugi/druga ja', a ne znam koliko vremena mi treba da se s prijateljim s nečim što završava na 'lj'. Pa i najveći Rvatine su to odavno zamijenili s frend da se ne lažemo.

Volim bešćutno, jer joj ćutilo oduzima još i više ova zvonka kombinacija š i ć. Ništa mi prazno npr. nema u 'blagdanu', dok je u 'prazniku' sve praznina. Volim više čavao jer me podsjeća na 'jao' od možda nekog uboda na čavao, al ni ekser mi nije loše, dapače - previše me vezuje uz (Vratiće se) rode.

Češnjaku kao da ove kvačice još i više dodaju na kvaliteti, intenzitetu i cijeni. Bijeli luk mi brzo prođe, kao da ga nije ni bilo. A obadvoje, istinabog, ostavljaju duuugo neobičan (ne neugodan!) dah.

Draža mi je v(j)eridba od zaruka. Jer asocira na vjernost. Ništa strašno.  

Bez degeneka ne bih mogla. Kako se čak i zvonko ova prijetnja iskazuje! Divaniti me podsjeća na nešto divno, ni na kakav kauč. Pa volim koristiti divaniti.

Kako se volim ibretiti! Otprilike jednako koliko i čuditi se. 

Uh, zamislite samo s koliko riječi raspolažem, pa šta ako će mi i trebati lektora i lektora za neki moj sanjani roman!

Kome da zahvalim na ovom bogatstvu?

Eh da, samo da napomenem jednu sitničicu. Hrvatica sam. Pričam hrvatski. Al sve ovo smatram svojim, ponekad i na svakodnevno bazi. Sve koristim. I kako mi sve prija! Neka mi ne zamjere jezikoslovci. Štujem kreativnost svakog jezika i njegovog jezikotvorca, ali mnogo mi je nešto ljepše kad se jezici druže.  

 

Izvor: Marija Herceg

 

#FrontalBlogChallenge

 

Povezane vijesti:

U šumarku skrivenom

Kako nam je Edin Adilović postao incident?

 

 

 
Twitter
Anketa

Za koga ćete navijati u baražu za Evropsko prvenstvo u fudbalu: BiH ili Ukrajinu?

Rezultati ankete
Blog