Piše: Mišo Vidović
Foto: Mišo Vidović i dottmatos.com
Četrdeset
i devet mi je godina. Prije četrdeset i četiri godine koliko je jedan
petogodišnjak mogao „skontati“ šta se to događalo u njegovom gradu. Ali,
četrdeset i četiri godine meni u glavi ista slika, isti „fleš“: Tog 27. oktobra
1969. godine, ujutro sa pokojnim ocem i majkom, i bratom (koji će ovo vjerovatno
pročitati ), bio sam u našem stanu, u zgradi, ulica Nurije Pozderca broj 40. stan u jednoj od četiri osmokatnice-nebodera, u
blizini Osnovne škole „Kasim Hadžić“, gdje smo se uselili u avgustu 1967.
godine. Bio sam u dnevnoj iliti „primaćoj“ sobi, a predmet moga interesovanja
bio je radio –aparat marke „Kozara“…
…U 9 časova i 11 minuta stihija je svojom rušilačkom snagom dovršila ono
što je započela prethodnog dana u 16.38 sati i nastavila tokom noći. U tom
tragičnom trenutku dogodila se katastrofa. Zemlja je još jednom stravično
zadrhtala, snažo potresla ionako rastrešene kuće, i tada smo bili očevici onog
što se nije moglo i zamisliti. Kuće su rušene kao kule od karata. Oblaci
prašine natkrili su Banjaluku i čitav grad pretvoren je u jednu veliku nepreglednu ruševinu… (Vanredno izdanje „Glas“, 29.oktobar 1969. godine)
A
oko mene, sve se vrti i okreće, radi „zemljotresni
žrvanj“… Neko u kući viče: “Pod štok,
pod štok“ (štok od vrata-op.aut), navodno sigurna „lokacija“ dok „trese“… Da li sam bio
„pod štokom“ ili pod šokom, ne sjećam se, ali otac me nekako uzima u naručje, i
nakon što stihija završila svoj „ples“,
zajedno sa ostalim ukućanima, „gulimo“ vani… Ispred zgrade skupio se sav komšiluk, stanari –na licima im „čitam“ strah, zabrinutost… Zemlja još podrhtava, a i sada, nakon toliko godina, ne mogu
se oteti utisku da se naša zgrada povijala naprijed-nazad. Čujem glas brata Nebojše, tada učenika četvrtog razreda
banjalučke Gimnazije: “Ode naša zgrada…“. Srećom nije otišla, a pojedine komšije njenu „postojanost
kano klisurine“ pripisali su tome da je „građena po Žeželjevom sistemu“. Kasnije, čuo sam da je
beogradski inžinjer Žeželj, bio ekspret
za zemljotresno inžinjerstvo …
A
kakvih je razmjera bila kataklizma i tragedija koja je 26. i 27. oktobra zadesila grad, svjedoče i redovi koje je
objavio „Glas“ u vanrednom izdanju izdanju, od 29. oktobra 1969. godine. Treba napomenuti da je svoj put do
čitalaca ovo izdanje „Glasa“ našlo preko Tuzle – zahvaljujući redakciji „Fronta
slobode“ i tuzlanskih novinara i
grafičara:
…“Već treći dan Banja Luka je pretvorena u
jedan veliki zbjeg u kojem boravi oko 70.000 ljudi. Prema saopštenim procjenama
80 posto stambenog fonda je sasvim uništeno. U gradu nema više ni zgrade koja
nije oštećena u kojoj se može bezbjedno boraviti… U stihiji koja je zahvatila
Banjaluku i okolinu uništena je bolnica, porušena Gimnazija, uništene praktično
sve škole, domovi, mnogo javne ustanove, kao i proizvodni pogoni radnih
organizacija….Međutim, u ovim trenucima glava pažnja je usmjerena na ljude. Banjalučani
su – htjeli bismo da to posebno pomenemo –okruženi sa svh strana brigom,
pažnjom, i ljubavlju čitave Jugoslavije. Pomoć u medicinskom osoblju,
lijekovima, hrani, šatorima, odjeći i drugom stiže iz svih krajeva naše
zemlje…"
O
jednoj od najvećih tragedija koja je zadesila Banja Luku u njenoj istoriji pisani trag ostavio nam je i Aleksandar Aco Ravlić, poznati banjalučki
novinar i publicista u knjizi “Banjaluka
– razdoblja i stoljeća”:
…“U nedjelju 26. oktobra 1969. godine zemlja
je zadrhtala. Potmula tutnjava, prasak i lom. Bilo je tačno 16 sati, 37 minuta
i 26 sekundi. Potres je bio jačine 7,5 stepeni Merkalijeve skale, do tada
najjači u Banjaluci i Krajini. Tog popodneva je počelo jedno od najtežih
razdoblja Banjaluke. Građani su se u
tren oka našli na ulici. Na njihovim licima čitao sam stravu. Svi uznemireni.
Ulice grada na Vrbasu postale su pretijesne. Ljudi su bili na ulici bježeći što
dalje od zgrada. Neki, najprisebniji, uskočili su u vozila i pojurili u druge
krajeve grada da bi vidjeli šta je s prijateljima, rođacima . Čitav grad je bio
na nogama, u pokretu. Opštinski štab za odbranu od elementarnih nepogoda u
najkraćem mogućem roku se sastao. Trebalo je raditi brzo, jer noć se bližila.
Odlučeno je da bolesnike iz bolnice treba evakuirati. Medicinsko osoblje je
pružalo pomoć ranjenim. Taj prvi potres uzeo je život sedmogodišnjoj
djevojčici, Snježani Trivanović, bezbrižnoj prvoškolki, koja je nakon naučene
zadaće istrčala napolje i prije potresa započela bezbrižnu dječju igru. I baš
tada u punoj bezbrižnosti, u trenutku potresa, na nju se srušila gromada cigli
i maltera sa zgrade pored koje se igrala. Njezina smrt bolno je odjeknula
gradom. Sjećam se, prilikom novog diktiranja izvještaja Redakciji »Vjesnik«,
imao sam samo jednu želju da njezina majka, koja se nalazila na liječenju u
jednoj zagrebačkoj bolnici, ne dozna za smrt svoje kćerkice iz mog izvještaja. Tu
noć malo ko je proveo u svojoj zgradi, jer su se stariji Banjalučani prisjećali
da je 1936. godine isto tako jaki potres uznemirio žitelje Banjaluke i ubrzo se
ponovo javio. Bili su u pravu. Naime 24. novembra 1936. godine u 23 sata i 45
minuta potres velike jačine (seizmografske stanice bile su rijetkost) je probudio
Banjalučane, prouzrokovao štetu i »istjerao« ih u strahu na ulicu, a ponovo se
zbio sutradan 25. novembra. To upozorenje iz prošlosti je koristilo. Stanovnici
grada na Vrbasu odlučili su probdjeti noć izvan kuće. Zapaljeno je na hiljade
vatri na otvorenom. Sve dok se nije smračilo, nije bilo u mnogim ulicama
električne struje (jer je trebalo pregledati mrežu i otkloniti prve kvarove u
transformatorskim stanicama) zbog čega je grad podsjećao na ratne dane. Kako je
zemlja povremeno podrhtavala iz sata u sat, žagor nije utihnuo sve do jutra.
Neki su na otvoreno iznijeli posteljinu i spavali pod vedrim nebom, drugi su uz
vatru evocirali sjećanja iz prošlosti. Hiljade Banjalučana provelo je noć od
nedjelje na ponedjeljak pored vatri. Bila je to prava noć bez sna. Onako
dremljive i promrzle negdje oko 4 sata (3 sata i 56 minuta) još više ih je
zastrašio novi potres. Ipak, malo ko je tog jutra izostao s posla. Čim su se
sastali, jedni drugima su pripovijedali kako je u njihovom kraju potres stvorio
uznemirenost i kakve je štete prouzrokovao…“
A i danas , kada se
među Banjalučanima prepričavaju oktobarski dani prije četrdeset i četiri godine,
većina se slaže da je 26. oktobar bio
samo „uvertira“ za ono što će se dogoditi dan poslije. Neki ga nazvaše i „Dan kada
je tonuo Titanik“. Ovome u prilog svjedoči i tekst još jednog banjalučkog
novinara i publiciste, Slavka Podgorelca, „Trideset potresnih godina“- Podsjećanja(1969-1999):
…“Maglovito jutro miriši na dim i kafu. U 9 sati 11 minuta
i 32 sekunde (švajcarski tačno, provjereno i dokumentovano) u ponedjeljak 27. oktobra
potres od 9 stepeni Merkalijeve skale dovršava započeto prethodnog dana. Pukla
je Banja Luka. Zgrada popularno nazvana „Titanik“ (na mjestu današnje „Boske“),
defitinitvno je potonula. Djevojka vrišti – pod ruševinama je cijela njena
porodica. Banja Luka je između smrti i rađanja. Dvije nedjelje kasnije
napuštaju ovaj grad desetine hiljada učenika, osnovnih i srednjih škola i
evakuišu se u Zenicu, Doboj, Sarajevo, Mostar, Crikvenicu…A onda nastupa
najžešća zima , sa bedemima snijega visokim preko tri metra duž glavne
ulice…."
Prema raspoloživim informacijama u gradu je tada boravilo 120 domaćih i stranih novinara. Uredno je bio
„akreditovan“ i veći fotoreportera,
tv-snimatelja, a evo kako je situaciju u gradu, u reportaži, objavljenoj u
beogradskom „NIN“-u (2. decembar 1969. )
opisao Tihomir Lešić:
…“Zadesio sam se, pukim slučajem u Banjaluci u
trenutku kada je naočigled nestajala. Nisam video kako nestaje, čuo sam jedino
kako neke žene vrište, nisam shvatio , i sam ponesen panikom i strahom, šta
žele da kažu, a shvatio sam te neartikulisane uzvike onih koji su se
probijali kroz testo maltera i prašine. Sve
je izgledalo nesvakidašnje belo. Nije me prepao, toliko tektonski tutanj,
koliko nemoć da prodrem kroz bele zavese…Okolo su trčali ljudi, bezglavo, među
ruševine, jedni tamo, drugi ovamo, sudarali se, padali, a kada su se
prepoznavali, nisu pitali za zdravlje: prosto, dešavalo im se to da se zagrle i
odjure dalje, do drugog susreta i drugog traženja….
A nakon kataklizme,
počelo je jedno od najtežih razgoblja za grad. I pored činjenice da je grad
maltene trebalo dizati iz pepela, strane novinare koji su te godine dolazili u
Banja Luku, prema sopstvenom priznanju, u nenormlanim prilikama, dočekala je neshvaljiva
smireost i beskonačno strpljenje građana. O tome je pisao i Karel Valter,
časopis „Kvjeti“, Prag:
"Moj osnovni
utisak? Reći ću vam. U vijestima, prije nego što sam došao-ranjeni, mrtvi, grad
razoren, i očekujem bespomoćnost, pasivnost stanovništva, a zatekao sam grad
koji se bori koji odolijeva… Banjaluka je kao mjesto na frontu. Neprijatelj
je vlastita, neukroćena, zemlja… Eh, dođite za godinu dana pogledati. Biće to
ponovo vesela, krasna Banjaluka. Vjerujem u to…
A prije koju godinu u
medijima je „lansirana“ teza „da Banja Luci predstoji razoran potres“. Svi oni
koji su doživjeli i preživjeli ovaj iz 1969. sa zebnjom su primili ovu
„informaciju“. Činjenica da se i pored relativno nesigurnih medijskih
špekulacija, u građane uvukao strah da bi ponovo mogli svjedočiti još jednoj
mogućoj kataklizmi, otvorio je brojne diskusije na temu – Šta bi bilo kada
bilo?Naravo, niko to nije priželjkivao, ali kada su se u javnosti počele
pojavljivati stručne informacije i
tvrdnje „da najveći broj objekata koji je
građeni od početka devedesetih pa do
danas ne ispunjava standarde za projektovanje i gradnju na trusnim područjima,
zbog čega bi zemljotres snage šest stepeni po Rihteru, ali i nešto slabiji, mogao
porušiti do 70 posto stambenih zgrada“, stekao se dojam da je malo ko ostao
ravnodušan. Ali, čini se da to više niko ne pominje, a kada se negdje u regionu
dogodi kakav zemljotres ipak se tu i tamo neko prisjeti kako nam je bilo u
Banja Luci u oktobru 1969. godie. Ima ona izreka: Bilo, NE PONOVILO SE…NE
PONOVILO SE…
Ipak, za mlađe generacije uz ovaj tekst prilažem i televizijski
izvještaj dešavanja na banjalučkim ulicama 1969. godine koji je objavio portal britishpathe.com
