Piše: Mišo Vidović
Fotografije: Mišo
Vidović i arhiv
Požutjele novinske stranice, ili „kopanje“ po arhivama ili u
krajnjem slučaju „guglanje“, potvrdiće da je „Banja Luka 1965. godine bila grad sa
73.000 stanovnika i 40.000 bicikla“. Biciklo se, tretiralo kao
osnovno prevozno sredstvo, po gradskim ulicama kretalo se tek nekoliko stotina
automobila, a savremenici tih vremena skloni su tvrdnji da se čak mogao
smatrati i ravnopravnim članom porodičnog domaćinstva!
Na dva točka „putovalo“
se na posao – ispred fabričkih kapija tzv. „šoške“, za „mercedese“ radničke klase – čuvar obavezan; išlo se na izlete, prvomajske uranke, u posjetu prijateljima, rodbini,
na fudbalske utakmice „Borca“, na Stadion sportskih igara, neizbježan dekor
ispred poznatih gradskih kafana bili su „rog“ , „partizan“ itd. Ali grad
bicikla iz šesdesetih godina, vremenom
„prepušta“ ulice automobilima! Prema pojedinim izvorima “u narednom periodu dolazi do povećanja standard stanovništva i
početka masovne proizvodnje domaćih automobila, tako da je već u 1974. godine u
gradu bilo 80 000 stanovnika i 12 510 automobila; u to vrijeme u Banja Luci
nije bilo izgrađenih staza za bicikle”.
Četrdeset godina poslije, automobili su
napravili sebi grad po mjeri. Da bi sigurno stigli od tačke A do tačke B, a
možda obići i tačku C, poželjno je pridržavati se nekoliko (ne)pisanih pravila:Maksimalno, sa pažnjom dobrog bicikliste koristiti limitirani broj biciklističkih
staza i stazica, posjedovati
solidnu količinu živaca, ne nasjedati na provokacije automobilskih asova: „što se vi biciklisti dosadni“,
ako namjeravate biti „ravnopravan učesnik“ u saobraćaju „pedalirati“ po
kolovozu. Ako se ovo pokaže kao (ne)moguća misija, preostaje trotoar, gdje je nepohodna sposobnost vožnje
sla(loma) između pješaka!!!
A kakve sve bicikle voze
Banjalučani? Nema šta nema – od „nabudženih“ za sportsko-ekstremne uslove i
vožnju sa cijenom koja je „prava stinica“, pa modela (ne)poznatog proizvođača
pristojne cijene, ali i sklopljenih u kućnoj radinosti po sistemu „sam svoj
majstor“, ali važno je da se kotrljaju. Ne treba zanemariti da postoji i
solidan broj raritetnih modela i primjeraka, dio porodičnog naslijeđa i tradicije,
nakon godina i godina ponovo osjetili banjalučki asfalt. I svi na meti lopova, koji ne biraju sredstva,
vrijeme, pa i ni mjesto da ih „odrade“. Sve učestalije krađe događaju se u
dvorištima, haustorima, nestaju bicikli sa spratova zgrada, u strogom centru grada na
očigled brojnih prolaznika. Kradljivci ne biraju –„ide“ sve što se može
„okretati“, a prepreka nisu sajle, lanci
plus katanci, pa i „napredniji“ sistemi zaštite-sajle sa šiframa i nekakvim
specijalnim ključevima.
Lično sam osjetio šta to znači kada vam „ispred“ očiju ukradu biciklo. Dva-tri
minuta nepažnje i nemarosti (nisam vezao sajlu) bilo je dovoljno da narandžasti
„dino“, made in China, vjerovatno završi na prefarbavanju, „promjeni
identiteta“ ili da mu dijelovi završe kao resursi za sklapanje drugog
dvotočkaša. (Ne)zadovoljstvo što sam ostao bez prevoznog sredstva izrazio sam
„pominjanjem“ familije počiniocu ili počionicima, i dobio preporuku prijatelja
da potražim biciklo „na nekom sajtova i
portala gdje se putem oglasa prodaju i ukradeni bicikli“.
Hvala svima na dobronamjernom savjetu i pomoći da se „dino“ pronađe, ali
možda su riječi jednog provjerenog banjalučkog biciklističkog entuzijaste, svojevrsna
„satisfakcija“ za pretpljeni gubitak: “Iako
se svakodnevno povećava broj automobila u gradu, vidiš da se povećava i broj
ukradenih bicikla…Možda to i nije tako loše, ko zna zašto je dobro…“
