piše: Srđan Šekara
Legendarni Đuzepe Meaca sa kojim je zajedno igrao u ekipi
Ambrozijana-Milano (radi se zapravo o Interu iz Milana – kome je Musolinijev
režim promjenio ime koje je imalo međunarodni karakter) u prvenstvu 1931/32.
godine isticao ga je kao najboljeg napadača poslije 1930. godine, a drugi
njegov savremenik Rikardo Zamora nazvao ga je zbog visoke fudbalske klase i
neobično preciznog udarca "simbolom fudbala".
Nikada nije bilo ni najmanje rezerve da je Hektor Skarone
bio igrač najveće svjetske klase, jedan od najboljih golgetera svih vremena, da
je imao izuzetno školovan i bezprijekoran udarac koji mu je zbog velike snage
donio nadimak "El teror", a zbog izuzetne preciznosti "el
mađo".
Hroničari su zabilježili da je od dječačkog doba dugo i
naporno uvježbavao preciznost udarca. Kažu da bi o prečku gola objesio nekoliko
flaša i da ih je bezbroj puta gađao loptom sa različitih udaljenosti.
Član kluba Nacional iz Montevidea postao je sa svega 15
godina. Prvo su ga odbili, jer je bio premalen i fizički slab, a kad je sa
suznim očima preklinjao da mu pruže priliku ipak je dobio dres sa brojm 10 i na
probnoj utakmici postigao oba gola za Nacional. Već sa 17 godina postao je
najmlađi reprezentativac Urugvaja u istoriji.
Razvivši se u nepogrešivog igrača u dodavanju lopte, bio je
istovremeno organizator igre i glavni realizator. Kad je izrastao u fudbalskog
maestra postao je pomalo nervozan i preosjetljiv i sve češće sa potezima u igri
koji su svakoga iznenađivali. Neki su ga zbog toga još više cjenili, a neki pak
kritikovali. Međutim za sve je bio veliki igrač koji se naročito isticao
osvajanjem najvećih titula.
U dresu Nacionala dugo godina bio je najbolji golgeter. Odigrao
je ukupno 369 utakmica i postigao više od 300 pogodaka (u nekim rijetkim
arhivskim dokumentima pominje se cifra od 375 golova). Osam puta je osvajao
prvenstvo Urugvaja, u periodu kda je Nacional dominirao u odnosu na najvećeg
rivala Penjarol: 1916, 1917, 1919, 1920, 1922, 1923, 1924 i 1934. godine. To je
bio prvi put da neko od dva najluća rivala koja su se prosto smjenjivala u
osvajanju titula, osvoji tri puta uzastopno šampionat.
Za reprezentaciju Urugvaja odigrao je 80 utakmica, za koju
je postigao čak 90 golova. Debitovao je kao 17-godišnjak, a prvi veliki trofej
osvojio je 1917. godine na drugom prvenstvu Južne Amerike "Kopa
Libertadores" na kome je Urugvaj po drugi put osvojio titulu prvaka. Još
tri puta bio je član reprezntacije Urugvaja, kad je ova ekipa osvajala
prvenstvo Južne Amerike (1923, 1924 i 1926.),pri čemu je 1926. bio najbolji
strijelac sa šest pogodaka.
Na olimpijskom fudbalskom turniru 1924. godine u Parizu do
tada malo poznati Urugvaj predstavio se kao svjetska fudbalska velesila. Veoma
snažni, izdržljivi i tehnikom koja je za sve stručnjake bila pravo otkrovenje. Urugvajci
su prvu "bombu" lansirali pobjedivši Jugoslaviju sa 7:0, zatim je
Skarone golom sa penaltika donio pobjedu nad odličnom Holandijom (2:1), domaćini
Francuzi su bili deklasirani sa 5:1, a u finalu Švajcarci glatko pobjeđeni sa
3:0. Tada je najstariji igrač Urugvaja bio Anhel Romano-Rasketa sa 28. godina, dok
Petrone Urdinaran i golman Macali nisu imali ni dvadeste godina. Komentarišući
trijmf Urugvaja francuska štampa je Skaronea nazvala "El Mađo".
Četiri godine kasnije na olimpijskom turniru u Amsterdamu
1928. godine, Urugvaj je bio favorit, a Hektor Skarone je potvrdio ugled prvog
"tobdžije". U ekipi su se nalazila osmorica fudbalera iz tima koji je
1924. u Parizu trijumfovao (Macali, Arispe, Urdinaran, Nasaci, Kea, Skarone , Andarde
i Petrone), a novi su bili bek Kanavezi, halfovi Fernandez i Hestido i napadač
Kampolo. Veteran Romano, koji je imao 32. godine je izostavljen iz tima. Na
putu do finala Urugvaj je pobijedio Holandiju 2:0, Njemačku 4:1 i Italiju 3:2. Drugi
finalista bila je Argentina. Prva finalna utakmica odigrana je 10. juna 1928.
godine u Amsterdamu i završila se i nakon produžetaka 1:1. Tri dana kasnije
Urugvaj je izašao na odlučujući dvoboj u slijedećem sastavu: Macali ,Nasaci, Arispe,
Andrade, Piriz, Hestido, Aremon, Skarone, Borhas, Kea i Figeroa.
Poslije žestoke borbe i uglavnom izjednačene igre Urugvajci
su poveli pogotkom Figeroe, u 18. minuti
izjednačio je sjajni Argentinac Monti, da bi pobjedu Urugvaju donio u 60. minuti
Skarone,č ime je potvrđeno da u tom trenutku Urugvaj ima najbolju
reprezentaciju na svijetu.
Kao igrač koji je na najvećim utakmicama najviše pružao što je
najvažnija odlika svakog velikog fudbalskog asa, Skarone je svoju brojnu zbirku
trofeja 1930. godine uvećao onom najvećom-tiulom svjetskog prvaka. Igrajući u
dresu sa brojem 8 učestvovao je u svom rodnom Montevideu u čuvenom slavlju i
velikoj pobjedi Urugvaja nad Argentinom 4:3.
Poslije olimpijskih turnira Skarone ostaje u Evropi i nosi
dres Barselone jednu sezonu, nakon čega se vraća u Nacional. Poslije Svjetskog
prvenstva kao profesionalac odlazi u Ambrozijanu Milano, zajedno sa slavnim
Meacom, a kasnije igra i za Fiorentinu i Napoli.
Kad je završio karijeru u Italiji bio je jedno vrijeme
tehnički direktor Real Madrida i kasnije trener Milionariusa iz Kolumbije. Umro
je u Piriapolisu u Montevideu 1967. godine kao istinska fudbalska legenda.
Luis Miramontes Suarez
Za svega šest godina prevalio je put od malog i nerazvijenog
dječaka, do svjetske fudbalske zvijezde. Kad je navršio 27 godina iza sebe je
ostavio najveće titule, ali je onda ostvario ono po čemu su ga svi zapamtili – ušao
je u plejadu najboljih igrača sredine terena ikada.
Uz odličnu tehniku, Luis Suarez je imao dvije naročite
vrline. Prva-imao je izvanredan pregeld igre. Druga mu je bila to što je znao
da diktira i mijenja tempo igre i intezitet.
Kao mlađi sin mesara iz La Korunje, Suarez je sa fizički
mnogo jačim vratom Pepinom igrao za juniore Herkulesa, a poslije toga i za
Deportivo. Kad je jednom prilikom bio određen za rezrvnog igrača u juniorskoj
ekipi Galicije, bio je rastom najniži, a po temperamentu tih i miran, zbog čega
je fudbalska budućnost Luisita bila potpuno neizvjesna.
Međutim njegov prvi trener Huan Rodrigo vjerovao je u njegov
izraziti talenat. Drugi trener, nekadašnji argentinski reprezentativac Skopelo
čak je insistirao da se sa Suarezom potpiše profesionlani ugovor, što je i
učinjeno 1953. godine, uz protivljenje Suarezove majke.
Za naredne dvije godine veoma brzo je napredovao i dokazao
da su njegovi treneri bili u pravu. Najzad kao potvrda stigla je i ponuda
Barselone i za iznos od 5.000 dolara preselio se u Kataloniju. Ali Kubala koji
je bio prvo ime ekipe nije ga prihvatio, pa je Suarez morao da čeka svoj srećni
trenutak. I on je došao, kada je u klub stigao trener Helenio Herera. On je
imao presudan uticaj na Suarezovu karijeru, a čak je cjelokupnu igru tima
komponovao oko Suareza.
Za četiri godine igranja za Barselonu Suarez je dva puta
osvajao titulu prvaka Španije (1959 i 1960.),ali je ova druga ostala u sjenci
Reala iz Madrida koji je iste godine osvojio Kup evropskih šampiona, uz duplu
pobjedu u polufinalu nad Barselonom i na kraju otišao do samog kraja.
Slučaj je htio da se poslije godinu dana Barselona i Real
ponovo sretnu u Kupu evropskih šampiona u kome se Barsa revanširala, iako je
nakon toga izgubila finale od Benfike. Ceh je platio trener Herera, koji je
otišao u milanski Inter, i pošto je u Italiji podignuta rampa za uvoz fudbalera
iz inostranstva, preduzeo sve da Suarez dođe u njegov tim. Za tansfer od
500.000 dolara najveću sumu koja je do tada plaćena za nekog španskog fudbalera,
Suarez je sa 27. godina obukao plavo-crni dres Intera, i zaigrao bolje nego
ikada.
U dresu Intera Suarez je postigao najveća priznanja i
osvajao brojne trofeje. Vrlo brzo je postao prva violina tima u kojem su igrali
i Faketi, Burgnič, Žair, Macola i Korso. Osvajao je prvenstva Italije 1963,1965
i 1966., Kup šampiona 1964 i 1965. kao i Interkontinentalni kup istih godina.
U stvari period od 1960-1965. predstavljao je zenit njegove
karijere, koji je krunisan proglašenjem za najboljeg igrača Evrope u 1960-oj
godini.
Kad je Inter u finalu Kupa šampiona, 27. maja 1964. godine
pobjedio Real Madrid sa 3:1, to je istovremeno bio i odlazak sa svjetske
fudbalske scene dva velika asa Alfreda Di Stefana i Ferenca Puškaša. To je bio
početak kraja epohe koji su obilježili zajedno sa Realom iz Madrida.
Od sezone 1961/62., Suarez je u dresu Intera odigrao 256
utakmica i postigao 42 gola. Posljednje sezone kao član Intera pokušao je da
potpiše još jedan ugovor, a kada to nije išlo kako je on želio otišao je u
Sampdoriju, u kojoj je sa 63 utakmice i deset golova završio karijeru.
Suarez je u periodu od 1957-1966. godine odigrao 32 utakmice
za reprezentaciju Španije i postigao 13 golova. Debitovao je 30. januara 1957.
godine protiv Holandije (5:1) i postigao tri gola.
Igrao je na dva svjetka prvenstva, 1962. i 1964.,a najveći uspjeh postigao je
1964.godine kada je sa Španijom postao prvak Evrope. U polufinalnom susretu
savladana je Mađarske sa 2:1, odluka je pala u produžetku kada je Suarez spojio
sa golom Amansija za pobjednički go. U finalnom susretu savladan je SSSR sa
2:1. Prvi strijelac za Španiju bio je Pareda, izjednačio je Kusainov, a
odlučujući pogodak na asistenciju Suareza postigao je Marselino.
Od dresa reprezentacije oprostio se u Engleskoj 1966. godine
protiv Švajcarske(2:1).
Vladimir Beara
Put od mladog električara iz malog mjesta Zelova nedaleko od
Splita, koji je u slobodno vrijeme statirao u splitskom pozorištu i pomalo
igrao balet, do golmana svjetskog glasa bio je meteorski brz. Na igralištu
splitskih bijelih slučajno se zatekao da bi vježbao elastičnost, odraz i visok
skok radi uspjeha u baletu, a ostao je da bi postao, zajedno sa Džajićem, jugoslovenski
fudbaler sa najviše osvojenih domaćih trofeja-sedam titula prvaka Jugoslavije i
dva pehara Kupa Maršala.
Za manje od godinu dana prevalio je onaj, skoro najteži put,
od igrača podmlatka do standardnog prvotimca. Uz veliku pomoć najstarijeg
jugoslovenskog trenera Luke Kaliterne, brzo je postao idol splitskih navijača, istisnuvši
iz tima ondašnjeg golmana Hajduka Branka Stinčića.
Beara je bio golman najviše klase. Građen kao da ga je neko
vajao da bude golman, sa spektakularnim intervencijama sa skokovima koji su
osvajali izuzetnom elstičnošću i munjevitim refleksom.
U svom matičnom Hajduku oodigrao je 308 utakmica i primio
139 golova. Unio je prekretnicu kad je 1948. godine stao na go, a Hajduk je već
1950. godine osvojio prvu tiulu prvaka Jugoslavije poslije drugog svjetskog
rata, 1952. i 1955. još dvije. To je po
rezultatima bilo najuspješnije razdoblje u istoriji Hajduka. Uostalom šta je
Beara značio za Hajduk, najbolje se vidjelo kada je novembra 1955. godine
prešao u Crvenu zvezdu. Splićani poslije njegovog odlaska nisu mogli da se
oporave narednih 15 sezona.
Poslije najspektakularnog transfera u to vrijeme, Beara je u
dresu Crvene zvezde od 6. novembra 1955. do 19. juna 1960. odigrao 174
utakmicei primio 81 go. Sa beogradskim gigantom osvojio je četiri titule prvaka
Jugoslavije – 1956, 1957, 1959 i 1960., kao i dva Kupa Jugoslavije- 1958. i
1959.,što znači da je u sezoni 1959. osvojio "duplu krunu" sa crveno-bijelima.
U dresu reprezentacije Beara je upisao 60 utakmica i to je
vrijeme najvećeg prosperiteta jugoslovenskog fudbala, pa je imao sreću u
brojnim prilikama da iskaže i na međunarodnoj sceni, i na najvećim evropskim
stadionima. Debitovao je 8. oktobra 1950. godine u Beču protiv Austrije (2:2), u
kojoj je braneći samo posljednjih desetak minuta definitivno nasljedio Srđana
Mrkušića, velikog prethodnika koga će kasnije zamjeniti i na golu Crvene
zvezde. Poslije toga punih devet godina bio je bez premca i sa najvećim
uspjehom čuvao mrežu reprezentacije.
Učestvovao je na dva svjetska prvenstva (1954 i 1958.),pri
čemu je 1950. u Brazilu takođe bio član reprezentacije, ali kao rezerva
Mrkušiću. Bio je jedan od najboljih igrača legendarnog olimpijskog tima koji je
1952. u Finskoj osvojio srebrnu olimpijsku medalju. U nizu utakmica na kojima
je briljantno branio spada i finale Olimpijskog fudbalskog turnira 1952. u
Helsinkiju protiv Mađarske (0:2) kad je odbranio jedanaesterac Puškašu.
Nezaboravna je ostala i utakmica 22. novembra protiv
Engleske (2:2) u Londonu, u kojoj Englezi prvi put na domaćem terenu nisu
uspjeli da pobjede jednu evropsku reprezentaciju. Nazvan je nakon toga
"Veliki Vladimir".
Briljirao je na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u
Švajcarskoj, naročito na utakmici protiv Brazila (1:1), na kojoj je tokom 120
utakmica branio "neodbranjivo". Jedno od najvećih priznanja dobio je
1953. godine kada je bio član selekcije Evrope na proslavi 90-godišnjice
Fudbalske Asocijacije Engleske. Oproštajnu utakmicu u dresu reprezentacije
odigrao je 11. oktobra 1959. godine protiv Mađarske (2.4) u Beogradu, na kojoj
je debitovao njegov zamjenik Milutin Šoškić.
Naredne godine 19. juna oprostio se od beogradskih
crveno-bijelih i karijeru nastavio u Njemačkoj, u Alemaniji iz Ahena, čije je
boje branio dvije godine i doživio dvije teške povrede. Dva puta je imao lom
potkoljenice na istom mjestu, što je označilo i kraj njegove karijere, jer se
naredne dvije godine praktično samo oporavljao u niželigašu Viktoriji iz Kelna.
U međuvremenu je završio Višu trenersku [kolu. Radio je u Njemačkoj, Holandiji,
Kamerunu, i više klubova u Jugoslaviji.
