Slično je i u galeriji,
najljepša stvar koja može da ti se desi jeste da ostaneš sam ispred
slike koju gledaš kao u božanstvo. Tužno je što mnogi muzeji imaju sve,
imaju čitave gradove u sebi, restorane, butike, suvenirnice, knjižare,
samo tišine nemaju.
U Firenci čekajući u beskonačnom redu ispred galerije Ufici gledao
sam kako neki mladi Španac sa sebe skida kilograme nakita koji su
učinili da alarm zapišti kao da bombu pokušava da prokrijumčari. Prvo je
skinuo neku veliku kajlu sa vrata koje se ne bi postidio nijedan
iskreni dizelaš. Nakon toga je pokušao da prođe, ali alarm je bio
neumoljiv pa su na red došli metalni objekti sa ruku, prstenje,
narukvice, lančići. Treći pokušaj je opet bio bezuspješan, lanac sa
hlača je bio problem, ogromna kopča na kaišu, gomila sitniša iz džepova i
štokakve džidžamidže. Taj momak je nosio na sebi dovoljnu količinu
metala da svaki uparađeni srednjovjekovni vitez koji se zagrijava za
turnir i jedva diše pod težinom oklopa osjeti olakšanje shvativši da
uvijek može gore. Nakon što je iz četvrtog pokušaja prošao kontrolu
ritualno je vratio na sebe sve te stvari, kao vrač koji se sprema za
neki obred pročišćenja za koji mu treba sijaset amajlija i ukrasa koji
će da umilostive bogove.
Vječito gladni umjetnosti prosto nismo sigurni kako da se ponašamo u
blizini djela koja su nam čitavog života prikazivana kao najveći domet
ljudskog duha. Nađeš se sam u prostoriji sa Leonardom da Vinčijem,
krišom gledaš na kameru, pa ima li čuvara i ne možeš da odoliš da blago
prstima ne dodirneš to platno, kao da vjeruješ da ćeš mu bradu
dodirnuti ili nabor njegove vječito bijele halje. Ne možeš da vjeruješ
da dodiruješ platno koje su Leonardove ruke uobličavale i prosto ti ne
ide u glavu kako je moguće da taj tvoj bezobrazluk neće biti kažnjen
odsjecanjem ruke, ili bar šake, jer si se usudio da dirneš božanstvo.
Grize te savjest, osjećaš se se kao nevjerni Toma koji mora da gurne
prst u Isusove rane. Gledaš taj božanski sfumato, blag kao miran san,
kao ženski prsti na tvom licu i ništa ne shvataš. Šok dolazi kasnije,
kad se utisci slože.
U Vatikanskim muzejima pitaš čuvara šta znači neka skraćenica što se
na skoro svakoj bisti nalazi, a on ne može da odoli da te ne pogleda s
visine i gotovo prezrivo odgovori. Jer ipak je on neka vrsta
aristokratije među čuvarima, rizničar, čuvar svjetskog blaga.
U Torinu ima gotovo devedeset muzeja, a jedan od najzanimljivijih je
Muzej orijentalnih kultura. Na jednom odjelu ćaskamo sa ženom koja tu
radi.
– Odakle ste vi?
– Bosna i Hercegovina.
– Ah… Jeste li bili na Svetoj gori?
– Svetoj gori? Atosu ili… ?
– Ma ne, kako se ono zove, Međugorje? Baš je moja bratanica išta tamo lani.
– A to, nismo imali priliku tamo da idemo. Osim toga, to je
mjesto hodočašća za katolike, a mi smo, znate, pravoslavci.
– VI NISTE HRIŠĆANI?!
– Ne, gospođo, jesmo, samo malo drugačiji. Znate, istočni obred, crne kape i mantije, brade i ostalo.
– Aha…. Vi dakle niste hrišćani…
– U redu, nismo hrišćani, nego, idemo mi dalje pa se možda vidimo u povratku.
Previše umjetnosti umara. U Luvru si čitav dan i prolaziš cjelokupnu
istoriju ljudskog roda, gledaš ogromna platna koja svojom
monumentalnošću vrište na tebe i pritišću te kao septembarska omorina.
Onda prijeđeš u egipatski dio i izgubiš se u njemu, gledaš mapu i ne
shvataš je najbolje, a kad pokušaš da se izvučeš završiš u nekim
katakombama i shvatiš da tek onda ne znaš gdje si. Sve što želiš je da
se izvučeš odatle, a ako ti neki mangup prigovori da nisi vidio
Monalizu, samo mu lakonski odgovoriš: „Jebo Monalizu.“
A kad onda uspiješ da se uguraš u prostoriju gdje se ona čuva shvatiš
tajnu njenog zagonetnog osmijeha. Ona, naime, prezrivo posmatra
stotine Japanaca koji je slikaju, a ne shvataju da se svjetlo blica
odbija od zaštitno staklo što je čuva, pa se neće ni vidjeti dobro šta
je na slici.
Nekada shvatiš koliko umjetnosti može fizički da se doživljava. U
Kraljevskom muzeju u Amsterdamu shvatiš svu razliku između reprodukcije
Noćne straže i nje u svoj svojoj veličini, koja te nosi kao plimni
talas. Ali tvoj doživljaj je ništa naspram doživljaja jedna lijepe
studentkinje slikarstva koja proživljava nešto što najviše liči na
orgazam. Ona svim svojim bićem treperi pred tom gromadom od slike.
Slikarstvo za nju nije stvar racionalna, nešto što pripada sferi opšte
kulture, erudicije ili nečeg desetog. Umjetnost za nju je kao ljubav,
strijepnja, optimizam, nada ili bol nakon raskida duge veze. Svaka slika
za nju je univerzum za sebe.
Čovječanstvo je i dalje prosvjetiteljski uvjereno da će masovne
ekskurzije u muzeje uticati na obrazovanje mase, da će ih umjetnosti
učiniti boljim ljudima, pa se čitave horde đaka i studenata tjeraju u
muzeje, koji jednom ušavši, samo gledaju da što brže prođu, da ne kažu
da nisu bili, i da izađu na čist vazduh, u potragu za buticima. Nema
vajde od prisilnog obrazovanja. Ljude treba pustiti da idu gdje hoće,
ko hoće u crkvu, neka ide u crkvu, ko hoće u butik, neka ide. I to je
bolje nego da budu tamo gdje ne žele, uz nekoga ko upravo to želi.
Ispred Van Gogovog muzeja u Amsterdamu pitao sam jednu curu zašto nije
ušla u tu antologiju užasa i ludila, u herbarijum košmara. Rekla je:
„Ma mislila sam, ali onda sam cijenu karte preračunala u džointe i
shvatila da mi se ne isplati.“
