Zatim sam se dohvatio Kunderinih djela, pa Hofmanove "Princeze Brambile", potom "Lolite". Lakom sam se mašio još koječega, ali ostalo nije dio sjećanja. Rasklopio sam korice, prevrnuo listove, omirisao prašinu. Nenadmašna starina.
Odlagao sam pronađene knjige jednu na drugu, a potom sam to brdo spustio na maleni astal ukraj fotelje, u koju sam se, blažen, uvalio. Potom sam, opet, kao da prvi put nije bilo dosta, uzimao knjigu po knjigu, tražio moguće posvete, bilješke na marginama, pečate ranijih vlasnika, duhovite poruke koje bi ostavljali nekadašnji srednjoškolci, možda i studenti, uvjereni da je njihovo špartanje pokraj donskih ravnica zapravo profesorska kazna. Na unutrašnjoj strani korica Melvilovog "Mobi Dika", izdanja iz 1954. godine, iako gotovo izbledjela, vidi se rečenica: "Pročitala sa vrlo velikim zadovoljstvom, Ciganović Nada, 16-I-1956."
Gledao sam ko je pisao predgovore, pročitao bih koju rečenicu, na brzinu pregledao biografske bilješke, a potom zamišljao nešto od tih knjiga na svojim policama. I tako, gotovo nikako, u ruke mi je dospjela karta Igoovog romana, prepuna datuma i potpisa. Okrenuh drugu stranu i vidjeh da je "Bogorodičina crkva u Parizu" posljednji put podignuta (da li i pročitana?) 1982. godine! Knjiga, dakle, miruje 32 godine; niko, čak ni za potrebe lektire, da je uzme u ruke. Ostale nisam smio ni da otvaram. Vratio sam ih na njihova mjesta, vjerovatno uzalud.
Nema se ovdje šta promišljati. Niti bespotrebno lelekati. Izvlačiti statističke podatke. Praviti analitičke tekstove u kojima će zabrinute direktorice, potišteni pisci i ucveljeni profesori kukati kako se nikada nije manje čitalo. Vjerovatno jeste. Možda čak i nije. Ovo je zapis o jednom podatku, bilješka o pronađenom datumu; ništa više. Namjeravao sam samo da zapamtim događaj, ali mi je jedan od rijetkih slušalaca rekao da ga zapišem. Možda, na kraju, tek jedno pitanje: ako Igo na polici vaistinu miruje više od tri decenije, u šta su se to u međuvremenu preobrazile članske karte biblioteke?
