Brač, bio je upravo ono što mi je trebalo. Već dok sam bio pri kraju spremanja
ispita zamišljao samo kako udišem morsku so iz vazduha i miris borove šume, dok
osluškujem talase mora i insekte koji pjevaju vrele ljetne serenade. Sve to
stvara savršenu kulisu za bijeg od svakodnevnih obaveza, koju sam s
nestrpljenjem čekao.
Kao
student arhitekture, nije mi trebalo dugo da pronađem inspiraciju i potencijal
za novu priču. Jer odmor za mene znači podjednako "dolce far niente" – ne
raditi ništa i uživati u životu – kao i raditi ono što voliš i živjeti to.
Na
ostrvu Braču, u slikovitom mjestu Bol, istraživanjem i planiranjem programa
obilazaka na putovanju sa sestrom, otkrio sam fascinantan napušteni hotel –
Bijela Kuća, koji je glavni motiv ove priče. Kao i iza svake napuštene i
ruinirane građevine na posebnoj lokaciji, uvijek se krije neka zanimljiva priča
koja vas vuče da istražite više. Ova građevina, koja je prošla kroz razne
transformacije tokom istorije, sada živi novi život kroz festival grafita. U
skladu sa riječima Tadaa Anda: "The life of a building is in its
ability to change and adapt". Bijela Kuća svojim preobražajem
savršeno demonstrira važnost fleksibilnosti i sposobnosti objekta da se
transformiše kako bi odgovarao novim funkcijama i potrebama, postajući simbol
urbane kulture.
Bol
je najstarije obalno naselje na Braču, smješteno podno Vidove gore, najvišeg
vrha svih jadranskih ostrva. Ovo mjesto obiluje predivnim plažama, a
najpoznatija je Zlatni rat, prirodna atrakcija koja se proteže u more poput
jezička, mijenjajući oblik pod uticajem valova i morskih struja.
Na
istočnoj strani Bola, na poluostrvu Glavica, nalazi se dominikanski samostan sa
bogatom arheološkom zbirkom i vrijednim predmetima i slikama. Kao i urbano
jezgro koje odiše istorijskim šarmom sa baroknim ljetnikovcem,
renesansno-baroknom palatom koja sada služi kao galerija umjetnina i župnom
crkvom.
Bol
je nekada bio ostrvski gradić vinogradara, ribara i mornara, a danas je
popularna turistička destinacija na Jadranu. Pored mnogih kulturno-istorijskih
i turističkih znamenitosti, izdvajaju se dva hotelska kompleksa: hotel
“Bretanide” iz 1985., djelo hrvatskog arhitekte i akademika Dinka Kovačića i
hotel “Bijela Kuća” (Dominikanska gimnazija) iz 1934., rad eminentnog
jugoslovenskog arhitekte Ladoslava Horvata.
Lavoslav Horvat
Hrvatska
komora arhitekata uspjela je zaštititi Kovačićeva autorska prava za hotel
“Bretanide,” dok se hotel “Bijela Kuća” nalazi na listi zaštićenog nepokretnog
dobra Republike Hrvatske, iako je trenutno u veoma lošem i ruiniranom stanju.
Hotel Bijela kuća i Monumentalni
hotel Jugoslavija
Lavoslav
Horvat je rođen 27. septembra 1901. godine u Varaždinskim Toplicama, a preminuo
je 4. oktobra 1989. godine u Novom Marofu. Bio je arhitekta iz čijeg opusa
radova možemo učiti o poštovanju tradicije i nasljeđa uz moderne
funkcionalističke principe. Diplomirao je arhitekturu 1930. godine na
Arhitektonskom smjeru Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu kod profesora
Drage Iblera, a tokom
studija afirmirao se na javnim konkursima, prihvativši savremeni
“internacionalni stil”. Radio je u arhitektonskom atelijeru Rudolfa
Lubynskog od 1922-26., prije nego što je postao samostalni arhitekta. Nakon
Drugog svjetskog rata, od 1945. radi na obnovi gradova i naselja u Ministarstvu građevina, a
od 1946. u Zemaljskom građevno-projektnom zavodu u Zagrebu na problemima
industrijske arhitekture. God. 1954–62. vodi projektni biro Horvat–Bilinić, a
1962–73. radi u Arhitektonsko-projektnom zavodu.
Hotel Bijela kuća (1934-36.) i pomoćni paviljoni, 1963.
Horvat
je projektovao mnoge značajne građevine, uključujući kupalište Bačvice (1931) i
Banovinsku bolnicu (1931) u Splitu, kao i Dominikansku gimnaziju (1934-36),
danas poznatu kao hotel Bijela Kuća u Bolu na Braču. U Dubrovniku je izveo
kupalište Ploče (1933) i porodičnu vilu Bože Banca na Lapadu (1936). U Zagrebu
je projektovao vlastitu kuću na Tuškancu (1935) i učestvovao u izgradnji Doma
hrvatskih likovnih umjetnika (1934–38). Njegova djela obuhvataju i značajne
objekte školstva, kao i hotelske komplekse, među kojima se izdvaja hotel
Jugoslavija u Novom Beogradu (1955-59.), jedan od najreprezentativnijih i
najvećih hotela tadašnje SFRJ. Prvu nagradu na konkursu iz 1947. godine osvojio
je Projektni zavod Hrvatske, predvođen poznatim arhitektima zagrebačke škole
moderne, Mladenom Kauzlarićem, Lavoslavom Horvatom i Kazimirom Ostrogovićem, a
hotel je izveden prema Horvatovim nacrtima, koji donekle odstupaju od
prvobitnog projekta.
Pod
epitetom “svjetioničar industrijske arhitekture” govori i njegov opus
industrijske arhitekture koji obuhvata oko 140 realizovanih fabrika i
industrijskih kompleksa, uključujući fabriku i predionicu konca Dalmatinka u
Sinju (1946–73), fabrike tekstilne industrije u Hrvatskom zagorju (1950-ih), te
hidroelektrane kao što su Vinodol (1952), Zakučac (1962) i Orlovac (1972).
Projektovao je i zgradu Savezne industrijske komore na Terezijama u Beogradu
(1954–58).
Pristupajući
arhitekturi kao društveno angažovanoj umjetnosti, Horvat je bio član
Jugoslovenske akademije nauke i umjetnosti (danas HAZU) od 1963. godine kao i
likovne grupe “Zemlja” i učestvovao je na brojnim izložbama u Zagrebu, Sofiji i
Beogradu. Njegovo djelo, prožeto duhom avangardne moderne arhitekture,
istraživalo je regionalne i nacionalne izraze, prilagođavajući se specifičnim
klimatskim i pejzažnim uslovima Dalmacije. Horvat je značajno doprinio
istraživanju novih oblika, materijala i autohtonih arhitektonsko-urbanističkih
vrijednosti mediteranske regije. Dobitnik je nagrada za životno djelo “Vladimir
Nazor” (1970) i “Viktor Kovačić” (1974).
Dominikanska gimnazija_Bol // škola-đački dom-partizanska bolnica-hotel
Istraživanjem
sam došao do zanimljive poveznice između Bola i Dominikanskog samostana. Kako
su nas knjige istorije učile, srednji vijek iako je okarakterisan “tamom”,
mjesta znanja i prosperiteta su se odvijala u samostanima i crkvenim
kompleksima. Tako je Dominikanski red kao i samo mjesto Bol vodilo dugu
problematiku sa školstvom. Dominikanci su prvu školu osnovali u Zadru u 16.
veku, namijenjenu i učenicima koji nisu planirali postati dominikanci. Na
skupštini u Bolu 1898. godine, uprava dominikanske dalmatinske provincije
odlučila je objediniti sve svoje škole na Lokrumu. Godine 1907,
"Apostolska škola Dalmatinske provincije sv. propovjedničkog reda"
(niža gimnazija) preseljena je sa Lokruma na Bol, sa 13 učenika, uglavnom iz
dalmatinskih ostrva i okoline Splita. Učenici su bili smješteni u dijelu
samostana zvanom "Biskupija," dok su učenici iz Bola boravili u
svojim kućama.
Između
dva svjetska rata, na inicijativu o. Anđelka Rabadana, započinje izgradnja nove
zgrade. Godine 1931. pod njegovim vođstvom gradi se tzv. "Žuta
zgrada". Pet godina kasnije, 1936., završena je i "Bijela
zgrada" (bivši hotel Bijela kuća), takođe zaslugom o. Rabadana. Zgradu je
projektovao predhodno pomenuti arhitekta Lavoslav Horvat.
Dominikanska
gimnazija pronašla je svoje mjesto između poluostrva Glavica, gdje se nalazi
Dominikanski samostan, i Bolske luke. Objekat, smješten tik uz obalu mora,
okružen je predivnom plažom danas poznatom kao Kotlina. Na arhivskim
fotografijama, mjesto je skoro neprepoznatljivo jer su posađeni borovi danas
izrasli u gustu borovu šumu koja kao da štiti i ušuškava objekat od tamnih
oblaka sudbine i neizvjesne bure njegove budućnosti.
Sa
južne strane, gimnazija je imala lijepo uređen vrt, dok je sa sjeverne strane,
preko puta, bilo smješteno igralište dimenzija 120×60 metara. Niža klasična
gimnazija dobila je pravo javnosti 1928. godine, a 1940. godine dobila je isto
pravo za potpunu realnu i klasičnu gimnaziju sa osam razreda. Gimnazija je
prestala s radom 1943. godine, te je prošla nacionalizaciju gdje dobija novu
funkciju partizanske bolnice.
Nakon
Drugog svjetskog rata, 1945. godine, u "Bijeloj zgradi" otvoren je
đački dom za ratnu siročad i nižu gimnaziju, dok su dominikanci svoju školu
premjestili u prostore samostana. Pedesetih godina, preko ljetnih raspusta, u
zgradi se organizuje đačka kolonija, a kasnije dolaze i francuski školarci.
Prestankom rada đačkog doma, izvršene su velike promjene i ugovorom između
Opštine i dominikanskog provincijata se prepisuje Opštini i 1963.godine otvara se hotel Bijela kuća sa 28 soba i 60
kreveta, takođe iste te godine objekat se prepisuje preduzeću Zlatni rat.
Istovremeno se zapadno od hotela grade tri pomoćna paviljona-depandanse sa 48
soba i 105 kreveta. Ovo su prvi turistički objekti u kojima svaka soba ima
kupatilo i WC. Od 1967. do 1969. izgrađene su dvije nove depandanse, Martinica
i Tamaris, sjevernije od Bijele kuće…
Impresija…
Posljednjeg
dana mog boravka na Bolu, odlučio sam se uputiti na plažu Kotlina, do koje se
stiže prolaskom kroz impresivni hotelski kompleks Bijela kuća. Volim jutra na
moru, kada većina ljudi još uvijek spava, a samo oni ranoranioci, poput mene,
uživaju u svježini i tišini novog dana. Jutarnje sunce, koje nježno probija
kroz borove krošnje, stvara savršenu atmosferu za fotografisanje.
Krećući
se ka plaži Kotlina, prošao sam kroz srce hotelskog kompleksa Bijela kuća. Ta
predivna građevina i njeni paviljoni, čiji se volumeni prepliću s gustom
borovom šumom, formiraju vibrantni kolaž u kojem se smjenjuju različite
teksture i obrade bračkog kamena na fasadama. Na svakom koraku nailazio sam na
raznobojne murale i grafite, koji dodaju poseban šarm ovom prostoru.
Stazom
koja vodi ka plaži, prošao sam kroz otvoreni prostor prekriven predivnom
terasom, oslonjenom na deset bijelih stubova. Tavanica obložena drvenom
lamperijom i kameno popločanje stvaraju neuobičajenu atmosferu i refleksiju
svjetlosti, koja me uvodi u nastavak staze i spuštanja ka predivnoj plaži i
tirkizno plavom moru. Taj prizor mi ostavlja čudan osjećaj i svaki put iznova
podsjeća na ljepotu arhitekture i prirode.
Kupanje
u tirkiznom moru, doručak na plaži, peka i masline iz teglice u debelom hladu
velikog bora… mogao bih tako cijelo ljeto. Nakon ove idile, odlučujem se za
detaljniji obilazak hotela i paviljona. Već pri prvom susretu, vanjsko
poluspiralno stepenište mi je privuklo pažnju, pa se ponovo upućujem ka njemu.
Izgledalo je kao da se upliće uz bor, vodeći me na gornju terasu oivičenu
kamenim žardinjerama. U njima zamišljam mediteranske biljke i njihove opojne
mirise, dok u mislima stvaram scene sa stolovima prekrivenim bijelim
stolnjacima, čije krajeve lagano pomjera vjetar. Razmišljam kako je odatle bio
predivan pogled na more i Hvar, još uz čašu finog slatkog crnog vina…
Sanjarenje
prekida realnost, jer sam nepromišljeno otišao polugo i u papučama u ruiniranu
zgradu. Počinjem pažljivo birati gdje stajem kako se ne bih posjekao na staklo
ili ekser. Unutra, prostor koji je vjerovatno bio hotelski restoran sa barom,
sada je ispunjen šarenim grafitima od poda do plafona, stvarajući atmosferu
nalik Alisinoj avanturi kroz zečiju rupu u Zemlju čuda.
Predivno
polukružno stepenište, glavna vertikala u hotelu, sa gazištima od bijelog
bračkog kamena, sada je razrušeno i strašno oštećeno požarom. Uprkos tome, sve
te šizofrene slike i prilike daju mjestu neku jedinstvenu ljepotu. Osjećam se
kao da hodam kroz neku nestvarnu priču, ali opreznost me brzo vraća u
stvarnost, jer mi sve djeluje kao da bi se moglo obrušiti.
Izlazim
na terasu i spuštam se širokim stepeništem, usmjeravajući se ka prvom paviljonu
sa zapadne strane. Paviljoni su identični i tipski, u čistoj kubičnoj
geometriji sa jasnim horizontalnim i vertikalnim podjelama. Dvospratnice sa
otvorenim vanjskim koridorima i ulazima u smještajne jedinice nalaze se sa
sjeverne strane, gdje je na sredini koridora smješteno simetrično prostrano
stepenište, sakriveno iza zida obloženog kamenom. Taj zid pruža predivan
kontrast između monohromnog kamenog zida i šarene fasade u pozadini, izrađene
od živopisnih murala i grafita.
Južna
fasada paviljona ističe se lođama, čiju horizontalnost prekidaju drvene
vertikalne letvice kao brisoleji, dok se u pozadini nalaze drvene grilje od
poda do plafona. U polomljenom i zapuštenom stanju, po koja stolica i štrik sa
štipaljkama svjedoče o nekadašnjem životu, dok grafiti razigravaju depresivnost
trenutnog stanja. Parter oko paviljona je kaskadno uređen sa kamenim zidićima,
stazama i stepenicama koje se spuštaju ka drugom dijelu plaže Kotlina.
Naravno,
nisam mogao odoljeti da ne uđem u jednu smještajnu jedinicu, željan da vidim
kako izgleda unutra. Kao i svaka tipska hotelska soba, i ova se sastoji od
malog kupatila odmah sa lijeve strane ulaza, velikog prostora za plakare u
hodniku, te glavnog prostora sobe za krevete i radni sto. Možda su tu nekada
bile i fotelje ili stolice, ali sada je sve prepušteno zubu vremena. Na kraju,
izlaz na lođu pruža predivan pogled na more i jedrilicu koja upravo plovi,
čineći savršen kadar za završetak ovog melanholičnog, ali očaravajućeg
putovanja kroz Bijelu kuću.
Grafiti na Gradele
Iako
je hotel Bijela kuća većim dijelom stradao tokom požara 2022. godine, koji je
uništio krovnu konstrukciju, oko objekta je i dalje ostao status quo, a njegova
budućnost se čini neizvjesnom. No, to nije ono čemu ću dalje pisati. Mnogo puta
sam spominjao graffite i umjetničke murale tokom pisanja, a svi oni su nastali
kao rezultat jedne inicijative i ljubavi prema graffitima.
Moram
biti iskren i reći da sam ovaj festival tokom istraživanja i bilježenja za
obilaske na putovanju nekako propustio. Kada sam se vratio kući, vidio sam na
Instagram storiju od drage koleginice Marine, studentice arhitekture u Splitu,
da je na istom mjestu gdje sam i ja bio, Bijela kuća u Bolu, samo je prostor
koji sam obilazio i fotkao sa po kojim prolaznikom bio pun mladih ljudi koji
nešto rade i zabavljaju se, i taj prostor apsolutno drugačije izgleda. Kroz
razgovor s njom, saznao sam više o svemu. Da smo došli sedmicu kasnije,
potrefio bih ovaj festival i imao bih potpun doživljaj. No, nema veze,
inspirisan sam ovom pričom pa ću prenijeti neke podatke koje sam uspio
pročitati na internetu.
Naime,
osnivač Festivala Graffiti na Gradele je Marko Boko, politikolog i strastveni
zaljubljenik u grafite od malena. Lijepo mi je kada sam pročitao da je iz Bola,
a da je studije i svoju profesionalnu karijeru ostvario u Zagrebu, gdje je kroz
iskustvo u radu u svojoj profesiji uspio spojiti hobi i donijeti jedan novi
kulturni događaj u Bol. Festival Graffiti na Gradele se održava od 2012.
godine, kako Marko kaže u jednom od intervjua: "Ideja za okupljanjem u
Bolu dobrim dijelom je došla zbog toga što sam ljeti sezonski radio i nisam s
ekipom mogao ići po festivalima na obali. Pomislio sam kako bi super bilo da
ekipa dođe i u Bol na crtanje, kupanje i druženje, i tako je sve i krenulo.
Sramežljivo, ne suviše strukturirano i polako, s rastom iz godine u godinu – od
poludnevnog događanja uz 10 grafitera do puna četiri dana programa, preko 30
umjetnika, 10 bendova, 15 DJ-eva i hrpe aktivnosti za mještane i
posjetitelje."
Festival Graffiti na Gradele 2024, Marko Boko
Danas
je ovaj festival jedan od najposjećenijih regionalnih događaja posvećenih
grafitima i street artu. Održava se svake godine krajem jula u Bolu na Braču, a
ovogodišnje izdanje trajalo je od 24. do 28. jula, uz dodatna tri dana
zagrijavanja po provjerenom receptu iz prethodnih godina. Organizatori su i
ovog puta pripremili bogat program koji uključuje radionice, takmičenja,
koncerte i opuštanje uz crtanje grafita, more i sunce. Muzički lineup obuhvata
izvođače poput Grše, Miach, Z++, IDEM, Kukus, Buntai, Krešo Bengalka, Luzeri,
Bore Balboa i mnogih drugih, dok će crtački festival ugostiti umjetnike iz
Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Njemačke, Austrije i Španije. Jedan od
učesnika je i austrijski umjetnik PERK_UP.
Završna riječ- poruka
Priča
o Bijeloj kući, kulturnom spomeniku Bola i djelu arhitekte Lavoslava Horvata,
osvjetljava značaj arhitekture kroz vrijeme. Ova građevina, koja je prošla kroz
različite faze – od dominikanske gimnazije do hotela i festivala grafita –
pokazuje kako arhitektura može da se prilagodi i transformiše u skladu sa
potrebama i vizijama društva.
Horvatova
ostvarenja, kao što je Bijela kuća, naglašavaju bitnost očuvanja
kulturno-istorijskog nasljeđa, dok istovremeno služe kao inspiracija za nove
generacije arhitekata i umjetnika. Arhitektura nije samo umjetnost građenja,
već i sredstvo za čuvanje i prenošenje kolektivnih sjećanja, kulture i
identiteta.
Nadam
se da će Bijela kuća nastaviti da živi kroz kulturne i umjetničke sadržaje,
postajući trajni simbol kreativnosti i zajedništva. Važnost dokumentovanja i
očuvanja ovakvih objekata je neprocijenjiva, jer kroz arhitekturu pamtimo
prošlost i oblikujemo budućnost. Shvatamo koliko je važno njegovati sjećanja i
prenijeti ih budućim generacijama, jer u tome leži ključ za bogatiju i
svestraniju zajednicu.
boljani.info: https://boljani.info/stari-bol-foto
https://boljani.info/95-godina-turizma-u-bolu
https://pogledaj.to/arhitektura/lavoslav-horvat-svjetionicar-industrijske-arhitekture/
https://pogledaj.to/arhitektura/kontekstualni-ambijentalizam-i-moderna-lavoslav-horvat/
https://pogledaj.to/arhitektura/hotel-jugoslavija/
https://pamcenje-ck.com/lavoslav-horvat-187/
https://tehnika.lzmk.hr/horvat-lavoslav/
https://www.journal.hr/kultura/umjetnost-i-dizajn/street-art-umjetnik-perk-up-graffiti-na-gradele/
https://registar.kulturnadobra.hr/#/details/Z-4065
Piše Aleksandar Marić/FRONTAL
