„U društvu bješe veseo, ali smjeran. Iz njegovijeh običnijeh razgovora nijesi mogao suditi, da je takva dara. Iz njegovijeh usta nijesam čula ni riječce od onoga što je njegovo, i možda se ne bih još za dugo pravo uvjerila o njegovoj pjesničkoj snazi, da se ne dade krasna prilika.
Bješe to na badnji-dan 1849. godine. Vuk je gostio svoje znance i prijatelje, a jedan od tijeh donio je meni na dar knjižicu spomenicu. Ja zaredih da mi svaki od gostiju što u nju upiše, pa dođoh i do Branka. Dok se okrenuh a Branko već napisao:
„Pevam danju, pevam noću.
Pevam, sele, što god oću;
I što oću, to i mogu;
Samo jedno još ne mogu;
Da zapevam glasovito,
Glasovito, silovito.
Da te dignem sa zemljice,
Da te metnem međ zvezdice.
Kad si zvezda, sele moja,
Da si među zvezdicama,
Među svojim, sele moja,
Milim sestricama.”
Zar to nije kao lijep, lirisav cvijetak na jutarnjoj rosi? Branku je trebao samo jedan tren; valjalo mu samo zahvatiti u pune grudi svoje, gdje cvjeta čitav perivoj taka cvijeća, tu ih je brao te nama davao…”
Izvor: nestvarnoastvarno.rs
