I stvar je procjene radi li se o skromnim aktivnostima, kad je već riječ o
okrugloj godišnjici. Neki
moralist bi možda mogao ponešto natuknuti o zaboravu, prešućivanju ili
aljkavosti, no priča o Milanu Mladenoviću i njegovoj rock grupi koja se
pojavljivala pod različitim imenima Katarina II/ Ekatarina Velika/ EKV – pa ni
danas nismo sasvim sigurni radi li se o jednom ili tri benda – nikad nije bila,
a nije ni danas, priča o smrti, umiranju i nestanku, već, dapače, priča o
veličanstvenoj egzistenciji i muzici, o životu u muzici koji još traje. Ni
Milan Mladenović ni EKV nisu ni zaboravljeni ni maknuti ni preskočeni: sedam
njihovih autorskih albuma, ‘Katarina II’ (1983.), ‘Ekatarina Velika’ (1984.),
‘S’ vetrom uz lice’ (1985.), ‘Ljubav’ (1987.), ‘Samo par godina za nas’
(1988.), ‘Dum dum’ (1991.) i ‘Neko nas posmatra’ (1993.), intrigantni su i
inspirativni baš kao i u vremenu kad su nastali, i pitanje je ima li smisla –
ili barem kako – komemorirati nešto što i je dalje tako živo kao što je njihova
muzika. Nije li prije nekoliko mjeseci jedan sasvim prosječan tribute to EKV
bend rasprodao zagrebačku Tvornicu?
Milanova smrt, kao i smrt drugih članova grupe Katarina II/
Ekatarina Velika/ EKV – klavijaturistkinje Margite Stefanović, basista Bojana
Pečara i bubnjara Ivana Vdovića VD – naprosto se opire tradicionalnim i/ili
alternativnim oblicima kulturnog žalovanja. Njihove pjesme nisu
tradicionalistički nostalgične ili sentimentalne, u njima ne postoji ništa
staračko, anahrono i retrogradno da bi ih se moglo olako muzealizirati ili
pretvoriti u kič ili razglednicu. Milan, Magi, Bojan i VD živjeli su, uostalom,
izvan tradicionalnih životnih i umjetničkih niša i ne postoji stvarni poticaj
da ih se mitologizuje ili beatifikuje: niti su EKV – nazovimo ih sada tako –
bili ekskluzivno nacionalni umjetnici, niti žrtve neke političke nepravde, niti
su izvan umjetnosti kovali neke planove, niti su od nekoga nešto tražili, niti
su kome što ostali dužni. Kao što je to slučaj i kod nekih drugih velikih rock
autora, poput Džonija Štulića, ni u slučaju EKV-a nisu bili potrebni
posrednici. EKV su pripadali samo sebi i publici koja ih je slušala i dalje
sluša: pjesme EKV-a danas govore jezikom novog vremena, što je osobina samo
najvećih umjetničkih djela.
Njihova smrt je ostala izvan stereotipa rokerskih smrti, pa
ih je stoga nemoguće romantizovati u klasičnom rokerskom smislu. Načitan,
osjetljiv i impulsivan, Milan Mladenović odudarao je od stereotipa balkanske
rock zvijezde: on je rado bježao od slave i medija, budno čuvajući tajanstveni
unutrašnji život EKV-a od hijenskih medija, sanjajući nove muzičke projekte.
Ponekad se u raspadu i nestanku EKV-a simbolički vidio raspad zajedničke
jugoslovenske rock kulture: istina, u grupi su svirali umjetnici različitih
nacionalnosti, na što oni sami sigurno nisu obraćali pažnju. EKV je bio u srži
urbani jugoslovenski projekt, ali ne politički ili ideološki motivisan ili
projektovan. Danas možemo samo nagađati kakvi su bili Milanovi politički pogledi,
ako ih je uopšte bilo: poznat je njegov angažman u okviru antiratnog projekta
Rimtutituki 1992. i podatak da je 1994. odbio nastupiti u Banjaluci. Pamti se
da je jako teško podnio raspad Jugoslavije i mnogi misle da se upravo zbog toga
razbolio i umro.
Život Milana Mladenovića, kao i ostalih članova grupe, do
danas nije istražen i mi o njima znamo jako malo. Pitanje je i koliko su
činjenice koje se vrte u dostupnim tekstovima provjerene. Zna se da je rođen u
Zagrebu, da je njegov otac rođen u Kruševcu a majka u Makarskoj, da je prvih
šest godina živio u Zagrebu, no o tim njegovim zagrebačkim godinama ne zna se
ništa: ni u kojem je kvartu živio, ni kakve je uspomene ponio. No kako su čak
tri albuma EKV-a snimljena u Zagrebu i kako je neke od najboljih koncerata
održao baš u Zagrebu, teško bi bilo povjerovati da mu je bio baš mrzak. Naredne
četiri godine živio je u Sarajevu – o čemu svjedoči i čuvena pjesma ‘Sarajevo’
– da bi se s porodicom već 1970. doselio u Beograd. Krajem sedamdesetih
sudjelovao je u formiranju novotalasne beogradske scene, a na Filološkom
fakultetu u Beogradu studirao je književnost. Njegovi poznanici vele da je
Milan, kao recimo i Dylan, mogao biti i samo pjesnik. Lawrence Ferlinghetti
jednom je za Dylana konstatovao da bi sigurno bio pjesnik, no da je tek s
gitarom postao pravi umjetnik. I Šarlo akrobata i Angel's Breath pokazali su
kako je Milan Mladenović mogao sudjelovati i u drukčijim muzičkim projektima,
no EKV je bilo njegovo muzičko čedo, premda su mnoge pjesme napisali Megi i
pogotovo Bojan.
EKV je bio originalna i jedinstvena rock pojava nastala kao
posljedica nesvakidašnje umjetničke samosvijesti, autorske beskompromisnosti,
istrajnosti i izdržljivosti. U važnom trenutku karijere Milan Mladenović
shvatio je da umjetnička originalnost i prepoznatljivost ne idu uvijek ruku pod
ruku s najglasnijim i najavangardnijim postupcima i rješenjima. Ta spoznaja mu
je omogućila da oslobodi vlastitu kreativnost maštovitim čitanjem rock tradicije,
ponajprije novotalasne i psihodelične. Veličanstven opus EKV-a, čudnovato
zamrznut u nekoj vječnoj sadašnjosti, iznio je izvođačke, autorske i
produkcijske standarde o kojima današnji bendovi mogu sanjati.
Milan, Megi, Bojan i VD, onako profinjeni, elegantni,
privlačni i tajanstveni, mimo svake politike i ideologije, bili su i ostali
trijumf urbane Jugoslavije i jugoslovenskoga rocka izvan nacionalnih i
religijskih kategorija, i konačne superiornosti ondašnje rock scene bilo kojoj
drugoj sceni istočno od Velike Britanije.
Izvor: portalnovosti.com
