Ne samo da naša personalnost nije toliko specijalna koliko
mislimo, nedavna istraživanja životinja govore nam da lična osobenost uopšte nije samo
jedinstvena za ljude.
Koliko mozga zapravo trebamo? Veliki broj priča se pojavio u
medijima proteklih mjeseci o ljudima kojima nedostaju dijelovi mozga ili su
oštećeni. Ovi slučajevi govore nam o stvarima koje idu dublje od njihovog
prvobitnog faktora šokiranosti. Nije da mi samo ne razumijemo kako mozak radi,
nego smo o svemu mislili na apsolutno pogrešan način.
Ranije ove godine, objavljen je slučaj o ženi kojoj nedostaje mali mozak, posebna struktura koja se nalazi na poleđini našeg mozga.
Prema nekim procjenama ljudski mali mozak sadrži polovinu moždanih ćelija koju
imamo. To nije samo oštećenje mozga, njegova cijela struktura nedostaje. Pa
opet ova žena živi normalan život,
diplomirala je, udala se i ima dijete s kojim je imala mirnu trudnoću i porođaj.
Klasična biografija jedne dvadesetčetverogodišnjakinje.
Ona nije bila apsolutno oslobođena posljedica – patila je od
nesigrunih, nesvjesnih pokreta cijeli svoj život. Ali iznenađenje je kako se
ona uopšte pomjera, kada joj nedostaje osnovni dio mozga koji je suštinski
evoluriao sa kičmenjacima. Ajkule koje su plivale još za vrijeme dok su
dinosaurusi hodali Zemljom imaju mali mozak.
Sve to ukazuje na tužnu činjenicu naše nauke, o kojoj često ne govorimo, ali postoje ogromne prazine u našem osnovnom poznavanju mozga.
Dio problema može da se nalazi u našem načinu razmišljanja.
Normalno nam je da mozak posmatramo kao dio prirodno odabrane tehnologije, i ljudska
tehnologija je tu često jedan na jedna u mapiranju između strukture i funkcija.
Npr. kada imate toster, jedan dio je zadužen za toplotu, tajmer kontroliše
vrijeme a iskakanje je definisano trećim mehanizmom. Slučaj žene koja nema malog
mozga pokazuje da se ista šema ne može primjeniti na mozak.
Iako volimo da govorimo o centrima za vid, za glad, ili
ljubav, ne postoje takve regije, zato što mozak nije tehnologija gdje je svaka
funkcija posljedica djelovanja samo jednog njegovog dijela.
Uzmimo na primjer slučaj muškarca koji je otkrio da ima
pantljičaru u mozgu. Tokom četiri godine ona je šetala sa jednog na drugi kraj
njegove glave, uzrokujući mu razne probleme kao što su oduzimanje, probleme sa
pamćenjem i čudne mirise. Da je njegov mozak radio kao većina dizjaniranih
tehnologija ovo ne bi bilo moguće. Kada bi crv se šetao od jedne do druge
strane našeg telefona prestao bi da radi.
Dio objašnjenja zašto mozak pokazuje otpornost jeste njegova
plastičnost – mogućnost da formira svoju strukturu na bazi iskustva. Još jedan
zaključak dolazi od strane nobelovca neuronaučnika Geralda Edelmana. On je
primjetio da su biološke funkcije često podržane od strane mnogostrukih
struktura –na primjer jedna pojedinačna fizička karatkeristika je kodirana od
strane više gena, tako da odumiranje jednog gena neće spriječiti da se ta
osobina razvije sasvim normalno. On je to nazvao sposobnošću višestrukih
različitih struktura da podrže degeneraciju jedne funkcije.
I tako je i sa našim mozgom. Važne funkcije za koje je
zadužen naš mozak nisu prikovane za jednu jedinu regiju mozga, nego su podržane
od strane više različitih regija, često sličnih ali blago različitih načina
funkcionisanja. Ako jedna struktura propadne, druge će da pokupe ostatke.
Edelman i njegov kolega, Džozef Gali, nazivaju degeneraciju “sveprisutna
biološka imovina … odlika složenost”,
tvrdeći da je to neizbježna posljedica prirodne selekcije.
Tim se objašnjava zašto ovi neobični uslovi mozga nisu tako
katastrofalni kao što se očekuje i takođe zašto naučnici imaju problema da
otkriju kako mozak radi.
izvor: BBC
