Zna i strane jezike, što je poseban izazov kad nemate opšteprihvaćen metod na raspolaganju za učenje. i na svom primjeru vam pokazuje kako život bez dijela zvukova ima mnoštvo zanimljivih strana.
"Kad ukućani naglo, odjednom skoče i počnu brzo tražiti po kući „nešto“, to je u većini slučajeva značilo da zvoni kućni telefon, koji ja ne čujem kad zvoni. Ili, sjećam se situacija – kad se odjednom svi u razredu okrenu prema meni, to je većinom značilo da me je nastavnik/ca nešto pitao ili me prozvao da izađem pred tablu a ja nisam čula. Ali, stekla sam adaptivne mehanizme za svakodnevno, puno i efikasno sudjelovanje u društvu, pomoću kojih bih nadoknadila ono što drugi percipiraju slušanjem – jer praćenjem drugih, nezvučnih, signala iz okoline, reakcije i ponašanja ljudi, takođe se može puno toga spoznati", počinje priču Ira.
Ira je prošla redovan školski program – osnovnu školu, gimnaziju a potom i studij i master psihologije. U društvu poput našeg, koje ne poznaje sve aspekte invaliditeta i nema način da se sa istim uspješno nosi, to je značilo i susretanje sa mnogim preprekama.
"Mi trenutno živimo u društvu koje još uvijek nema potpuno razvijenu svijest o položaju i mogućnostima osoba sa invaliditetom. Ali, ono što znam kad god sam se susrela sa nekim oblikom predrasude, kasnije i sa pitanjima, to je uvijek bio jedan pomak naprijed za naše društvo. Često mi se dešavalo da ljudi misle da apsolutno ništa ne čujem. Iznenađenje ljudi kad kažem da čujem jedan dio zvukova a drugi ne, je znalo biti vrlo zanimljivo, u pozitivnom kontekstu. Automatski po tome, postavljali su mi mnoga pitanja primjera zvukova koje (ne)čujem i o snalaženju kad su u pitanju zvukovi koje ne čujem.. S druge strane, doživljavala sam nesigurnost neinformisanih ljudi oko mojih sposobnosti i mogućnosti izvedbe neke radnje. Priznajem nekad zna to biti nezgodno i neugodno, ali moj je moto uvijek bio biti ustrajan i dokazati da takve stvari mogu uraditi. Uz takve moje reakcije, ljudi znaju vrlo brzo promijeniti mišljenje", kaže ona.
Od svih uspjeha, priča, najviše je ponosna na učenje engleskog i njemačkog jezika. Poznavanje jezika, u njenom slučaju, bilo je uslovljeno mnogim poteškoćama.
“Ljudi većinom jezik uče slušajući, što kod mene otežava proces učenja, jer često ne bih novu riječ ponovila na ispravan način. Imala sam sreću, da tako kažem, što u našem jeziku vrijedi pravilo „Piši kako izgovaraš, čitaj kako piše“, a u engleskom jeziku, sasvim drugačija, i iste kombinacije slova se nekad u drugim riječima drugačije izgovaraju. Tokom školovanja, interaktivne nastave engleskog jezika su bile totalno neodgovarajuće za mene i nisam učila strane jezike na isti način kao druga djeca. Kasnije sam shvatila kako u današnje vrijeme ne mogu nikako pobjeći od stranih jezika, pogotovo ne od engleskog, i onda sam sjela i uz pomoć najbližih osoba učila engleski jezik na meni najbolje odgovarajući način. Trebalo je dosta vremena, truda i strpljenja ali sam danas jako sretna zbog toga. Recimo, njemački jezik ima puno jednostavnija pravila čitanja, tako da sam njega puno lakše i brže učila“, ističe Ira.
Na stranom ili na maternjem jeziku, u svakodnevnici se nađe i komičnih situacija.
"Najsmiješnija i najdraža mi je situacija kad kažem nekom za oštećenje sluha i zamolim da mi se ponovi što je rekao, onda krenu puno sporije govoriti i širiti usne koliko je god moguće. Znam da ljudi to rade sa željom da im pročitam sa usana i razumijem ih, ali tad najmanje razumijem šta govore. Onda i ja sa njima tako počnem govoriti i shvate da takav način govora nema nikakvog efekta", prepričava kroz smijeh.
Uz vedar stav koji nosi, i po pitanju invaliditeta i života uopšte, posebno istrajava na jednom – da invaliditet prestane biti posebna potreba bilo koga od nas.
“Invaliditet jeste jedna od različitosti koje imamo u odnosu na druge. Svaka osoba ima neke osobine, crte zbog kojih je drugačija od drugih. Vjerujem da kad govorimo o različitostima, ne radi se samo o jednoj stvari, već o širom spektru različitosti kod svakog od nas. Ali, opet smo u suštini svi isti. Ne volim što osobe bez invaliditeta za osobe sa invaliditetom smatraju da imaju posebne potrebe. Svi mi imamo (različite i iste) posebne potrebe, samo ih zadovoljavamo na drugačiji način, a neki od nas iste potrebe zadovoljamo u skladu sa invaliditetom“, ističe.
Reći će, njen način zadovoljavanja potrebe i želje da naučim tekstove pjesama koje joj se sviđaju prema ritmu i muzici jeste da – sjedne za internet i otvori tekst i „uči“, dok neko drugi isto to nauči kroz par slušanja.
Pisala je blogove u kojima je osobama bez invaliditeta približavala svakodnevne situacije u kojima i ne primjećuju nešto za šta osobama sa sa invaliditetom treba, makar i najmanje, prilagođavanje. Uključila se i u rad nevladinih organizacija koje zastupaju prava i mogućnosti osoba sa invaliditetom.
„Moja priča o angažmanu počela sa MyRightom, i za mene će oni uvijek biti broj jedan u cijeloj ovoj priči. Radili smo skupa kroz različite projekte i treninge, gdje sam bila i učesnica i trenerica. Svaka saradnja sa njima je bilo divno i višestruko korisno iskustvo. Svaki put bih naučila nešto novo, što bi mi uvijek pomoglo u mom djelovanju i radu. Upoznala sam dosta novih osoba, i stekla nova prijateljstva i partnere“, ponosno će Ira.
I na kraju, reći će – sreća nije stvar invaliditeta.
„Mišljenja sam da svako ima svoj recept za sretan život, koji se bazira na onim aktivnostima i stvarima koje tu osobu ispunjavanju, i ne moraju biti iste za sve“, zaključuje naša sagovornica.
Priča o Iri Adilagić nastala je u okviru kampanje #PonosniNaSebe, koju u periodu april – decembar 2016.godine provodi organizacija MyRight u saradnji sa pet koalicija organizacija osoba sa invaliditetom u BiH.
Ana Kotur za MyRight
