Prošlo je nešto više od 20 godina od tog
hladnog januara 1992. godine. Profesor Ivan Hiti iz Varaždina, tada na dužnosti
pomoćnika zapovjednika operativne zone Bjelovar, ušao je u Pakrac i vidio oštećenu
srpsku crkvu i Vladičanski dvor. Knjižno i umjetničko blago Srpske pravoslavne crkve
(SPC) ležalo je razbacano u dvorištu. Snijeg je padao na stare knjige i slike, već
posute kamenjem, ciglama i prašinom.
– I crkva je bila minirana. Ali kada sam
pogledao prekrasne knjige i umjetničke slike okolo i u crkvi, zaboravio sam na opasnost
i ušao unutra – kaže Ivan Hiti (66), sjećajući se tog događaja.
Prvi put govori o operaciji spasavanja
crkvenog blaga SPC iz Pakraca, kojom je lično komandovao, zbog čega je kasnije u
svom Varaždinu doživio golgotu: narednih 16 godina, sve do penzije, nigdje nije
mogao da se zaposlim, iako je Hrvatska, zapravo, trebalo da se ponosi sa njim. Njegov
podvig ipak nije ostao neprimjećen: u utorak mu je patrijarh Irinej uručio orden
Svetog cara Konstantina u beogradskoj Patrijaršiji.
Hiti je došao u Beograd, primio jedno od
najviših odlikovanja Srpske pravoslavne crkve, a potom se vratio u Varaždin. Profesor
gimnazije i strukovnih škola, bio je i državni službenik u gradu za prosvjetu i
kulturu kada je izbio rat.
– Taj nesrećni rat ja zovem „građanski”,
iako ga ovdje zovu „domovinski”. Mene su mobilisali i postavili na dužnost pomoćnika
operativne zone koja je pokrivala teritoriju od Virovitice, Pakraca, Daruvara, Bjelovara…Svega
45 dana sam bio u tom ratu, jer su me otjerali – priča Hiti.
Prije odlaska u vojsku, smatrao je da svaka
jedinica pod njegovom komandom mora da ima izvode iz Ženevske konvencije.
– Ni sa jedne strane, ni hrvatske ni srpske,
nije se vodilo računa o tim ženevskim propisima. Kada sam video ta razbacana umjetnička
djela, sjetio sam se čuvene Keltske katedrale u Njemačkoj, koja je za vrijeme Drugog
svjetskog rata bila praktično neoštećena, iako je Keln bio gotovo razoren savezničkim
bombardovanjem – kaže naš sagovornik.
Odmah je natjerao svoje bivše učenike iz
Varaždinske brigade da mu se zakunu da se ništa neće desiti sa crkvenim blagom,
dok on ne riješi šta da učini sa dragocjenostima – istorijskim crkvenim spisima
i slikama.
– Vratio sam se u Bjelovar i podnio izvještaj
svom zapovjedniku operativne zone pukovniku Jerzečiću. On je ustao od stola i rekao
mi da ima prečih poslova i briga od spasavanja blaga SPC. Pričao je da ima ranjenika,
izbjeglica i zarobljenika. Ja sam mu rekao da uz sve to – treba spasavati i umjetničko
blago SPC, jer ono pripada cijelom sveijtu. Pukovnik mi više nije rekao ni riječi.
Telefonom sam pozvao Sveučilišnu biblioteku u Zagrebu i objasnio im problem. Prihvatili
su moje argumente i dvoje ljudi je odmah stiglo u Bjelovar. Zajedno smo pošli za
Pakrac. Nismo imali vozilo za transport, pa sam angažovao vojne i civilne kamione.
Moji momci iz brigade su skupljali spise po ulici i dvorištima i utovarivali u kamione
– priča profesor o operaciji koja je trajala nekoliko dana.
Nekoliko kamiona prevezlo je dragocjenosti
SPC u Univerzitetsku biblioteku u Zagrebu. Poslije nedjelju dana, Hiti je pozvao
tadašnjeg direktora biblioteke, kako bi dobio pismenu potvrdu da se blago nalazi
tamo.
– I danas posjedujem taj dokument. Fotokopiju
tog dokumenta sam poslao i patrijarhu Pavlu poštom, ali nikada nisam saznao da li
je on to pismo dobio – govori Ivan Hiti o događajima koji su potom uslijedili.
Odmah je istjeran iz hrvatske vojke, proglašen
za izdajnika.
– Rečeno mi je da takvu osobu koja radije
spasava umjetničke knjige i kulturna dobra, umjesto da se uhvati puške, oni ne trebaju.
Ja sam im rekao da se u ratu ne bori samo oružjem, već i puškom, perom, dobrim djelima.
Vratio sam se u Varaždin, na radno mjesto šefa za prosvjetu, kulturu, sport i tehničku
kulturu grada. Ali, gradonačelnik i ostali u tadašnjem izvršnom vijeću grada sumi
rekli: „Profesore, takva budala nam ne treba ovdje” – bez trunke gorčine priča skromni
profesor.
Prehranjivao je porodicu radeći na građevini,
orao je i kopao. Najviše ga je zaboljelo, priznaje, što mu njegova Hrvatska nije
zahvalila za podvig koji je učinio. Zaboljelo ga je i to što je čekao dvije decenije
da njegov ljudski gest iko primjeti.
(Politika.rs/Frontal)
