Piše: Boris Maksimović
Rat i poratna
dešavanja uticali su pogubno na sve ostalo pa i na ovo polje života i ljudskog
djelovanja. Ali prošle su i te godine, vize su ukinute i ljudi opet mogu da se
kreću ako nigdje drugo, a ono bar po evropskim zemljama bez viza, formulara i
ambasada. Ali još dok smo svi bili okovani viznim režimom pojavile su se grupe
samostalnih putnika koji su znali trikove kako daleko otići sa malo para.
Najveće
regionalno udruženje tog tipa je Klub putnika, nekada Klub putnika Srbije.
Promjena imena je došla kada je organizacija shvatila da se praktično proširila
na regiju i da je sajt klubputnika.org postao mnogo šire posjećen nego što su
očekivali.
Klub putnika
osnovao je Lazar Pašćanović sa prijateljima nakon jedne ekspedicije u Sibir
2005. godine. Ideja se javila, prije svega, da bi se riješio problem nedostatka
praktičnih informacija za samostalne putnike. Najprije je kreiran veb sajt na kom je forum putnika bio važno mjesto za
informisanje. Danas forum ima 10.500 registrovanih članova, a sajt je prerastao
u internet magazin na kom se nalaze mnogi informativni i korisni tekstovi.
– Tu su
putopisi, putnički rječnik i spisak destinacija u Srbiji, a spremaju se i
destinacije iz ostalih zemalja regiona, tekstovi sa praktičnim savjetima – kako
spakovati ranac, šta je važno prilikom kampovanja, kako izbjeći prevare tokom putovanja,
nabaviti jeftine avio-karte i kartice za popuste, autotoperski vodiči za
Srbiju, Hrvatsku, BiH i Crnu Goru i još mnogo toga. Formalno članstvo u Klubu
putnika ne postoji – dovoljno je registrovati se na forumu i učestvovati u diskusijama
i aktivnostima kluba, a jedan od pogodnosti je i tad a se preko ove
organizacije na određenim mjestima kao što su hosteli i prodavnice opreme mogu
ostvariti popusti samo ako se čovjek pozove na Klup putnika – kaže Lazar za
Frontal.
Jedna od
najznačajnijjih akcija kluba je projekat Putnička
kuća. U Istanbulu 2012, u Granadi 2013. i Tbilisiju 2014 u ovim kućama
je boravilo oko 450 putnika tokom dva mjeseca.
Uroš Krčadinac i Lazar Pašćanović u Namibiji
– – Putnička
kuća je projekat koji realizujemo jednom godišnje, svakog ljeta, počev od 2012.
godine. Novcem koji zajedno prikupimo, od donacija posjetilaca našeg sajta,
iznajmimo stan negdje u svijetu, od koga napravimo privremenu bazu za
istraživanje regiona, u kojoj svako može besplatno da boravi. Cilj Putničke
kuće je da se putnici iz cijelog svijeta međusobno upoznaju, povežu, razmjene
priče i iskustva – dodaje Lazar.
Projekat Putnička kuća je definitivno uspio i u svakom
pogledu nadmašio očekivanja.
– Okupili smo na jednom mestu preko dve stotine
putnika iz ukupno trideset šest zemalja, i sve je to proteklo bez problema,
konflikata ili bilo kakvih trzavica. Po mišljenju mnogih posjetilaca, najjači
utisak nije bilo putovanje nego sama atmosfera u Putničkoj kući i svi ljudi
koji su se tamo mogli sresti i upoznati, a isto tako i cjelokupan način života
u kući, u kome je svako imao svoje mjesto i ulogu. Život u kome istovremeno
neko pjeva uz gitaru, neko kuva ručak, neko igra šah, neko se moli na ćilimu,
neko crta, neko piše ili čita, neko razgovara i tako dalje. Gomila ljudi iz
različitih kultura, sa različitih krajeva svijeta, koji dijele mali prostor,
savršeno sarađuju i funkcionišu kao jedan, paze na tuđe potrebe, trude se da
doprinesu na razne načine i to još rade sa velikim osmijehom – to je najvažniji rezultat Putničke kuće
– kaže on.
Hrvatska je možda i najrazvijenija po pitanju putničke
kulture. Samo letimičan pogled na Fejsbuk stranice mladih ljudi koji pišu
putopisne reportaže ili se na neki drugi način izražavaju vidi se koliko ih je
mnogo više u Hrvatskoj nego u drugim zemljama. Svakako, ogromnu ulogu imalo je
to što su građani Hrvatske mogli mnogo ranije da putuju bez viza u odnosu na
BiH i Srbiju. Svakako najaktivnije
hrvatsko udruženje je Hrvatski klub putnika. Ovo udruženje postoji relativno
kratko, samo tri godine, ali šta su za to vrijeme uradili jednostavno ostavlja
bez daha. Iako se ne radi o
turističkoj agenciji oni svake godine organizuju put oko svijeta za ljude
željne putovanja. Projekat “90 dana oko svijeta” sastoji se od šest etapa, a
2013. se krug zatvarao u Aziji. Išlo se od Rusije preko Mongolije pa do Kine i
Indije. Nakon toga se avantura nastavljala u Južnoj Americi: Peru, Bolivija,
Argentina, Urugvaj, Brazil, pa se onda opet vraćalo u Aziju, Tajland, Mjanmar,
Kambodža, Vijetnam. Predsjednik i osnivač HKP Nikola Baraka s pravom ističe da
su ponosni šta su za samo tri godine uradili.
U Hrvatskoj HKP
ima podružnice u Zagrebu, Istri, Rijeci, Osijeku, organizuju tribine po cijeloj
zemlji kroz ciklus tribina pod nazivom „Skitam-pišem-slikam“,
pokrenili su humanitarni projekt “Involve
me and I’ll understand“ preko kojeg su aukcijama fotografija donirali
mnogim ustanovama i udrugama preko 30.000 kn. Pokrenuli su prvi festival
putovanja pod nazivom „Croatian Travel
Festival“ koji se odražava svake godine u maju, na kojem se okupljati
svi zaljubljenici u putovanja i najpoznatiji hrvatski putopisci, ali i neki iz
regije.
U skorašnjem
intervjuu Klubu putnika on je rekao da je na ideju za pokretanje Hrvatskog
kluba putnika došao 2009.
Nikola Baraka, Hrvatski klub putnika
– – Te
godine sam poželio pošto-poto posjetiti jugoistočnu Aziju. Dvoje prijatelja iz
Banjaluke i Zagreba mi se odlučilo pridružiti. Otišli smo na 45 dana i
posjetili Tajland, Vijetnam, Kambodžu, Maleziju i Singapur. Kad smo se vratili,
počeli smo planirati novo veće putovanje. Zanimalo me ko još iz Šibenika
putuje. Našlo se nas petoro na kraju i predložio sam da osnujemo klub i počnemo
s radom. Nakon toga je uslijedila tribina gdje smo okupili velika imena
putničke scene (Katarina Carić, Hrvoje Šalković, Robert Pauletić, Stipe Božić,
Davor Rostuhar, Tomislav Perko, Hrvoje Ivančić…) Budući da je tribina bila
dobro posjećena, zaključili smo da su ljudi željni putovanja i odlučili
napraviti nešto više. Iz toga se rodio Hrvatski festival putnika – kaže on.
U Bosni i
Hercegovini za sada još uvijek nema organizacija koje okupljaju samostalne
putnike. Zašto je to tako zahtijevalo bi mnogo dublju analizu za koju ovdje
nema mjesta, a pitanje bi bilo da li bismo i nakon toga došli do tačnog
odgovora.
