Pod nogama mu je Amuaj zaliv i riba od koje živi: Za to se bori. Na suprotnoj strani je njegov protivnik, ogromna državna rafinerija.
"Kompanija mrzi ovog čovjeka", kaže ribar Esteban Sančez dok žuljevitim prstom upire u svoja prsa "Ali baš me briga. Nastaviću da ih prozivam".
Generacijam su ribari Amuaja pecali sardine, rakove, krabe i crvenu ribu iz ovih voda kako bi prehranili sebe i svoje porodice i prodavali ostatak.
Ali fabrika, koja je dio najvećeg kompleksa rafinerija u Venecueli, je s vremena na vrijeme ispuštala otpad u vode zaliva i obližnje Karipsko more ugrozivši opstanak porodica koji žive u ovom siromašnom ribarskom selu na sjeverozapadnoj obali Venecuele.
Sa svakim ispuštanjem otpada – lokalno stanovništvo kaže da se to više puta dogodilo u posljednje tri decenije – ribari su morali da prekinu sa ribarenjem dok su otpadne materije pretvarale površinu vode u toksični kaleidoskop trujući ribu i vodotokove, ubijajući mangrove i prljajući plaže.
Ribari i njihove porodice nisu mogli ništa da učine.
U oktobru, tanker se zbog obilnih kiša prevrnuo, prosuvši hiljade litara otpada u zaliv. Mrtva riba ležala je nasukana na obali a nastradalo je i na desetine pelikana. Ribari u zalivu nisu mogli više od mjesec dana da odlaze na more niti da prehrane porodice u zemlji obogaljenoj visokom inflacijom i ekonomijom koja je u slobodnom padu.
Seljani kažu da je kompanija Petroleos de Venezuela, poznata kao PDSVA, poslala osoblje da pogleda štetu ali ne i da je očisti niti ponudi nadoknadu ribarima. Pdvsa nije komentarisala ovaj slučaj.
Neki u Amunaju sada strahuju da će slična izlivanja postati uobičajena. Ogromni kompleks rafinerije, ključan za naftnu industriju Venecuele, polako propada, operativne jedinice se zatvaraju, radnici otpuštaju i sve to doprinosi nesrećama.
"Kao da imamo bombu na kućnom pragu", kaže ribar Fransisko Sančez i Estebanov rođak.
Selo sa betonskim kućama, četiri crkve, jednom školom i domom kulture, smješteno je na malom poluostrvu između zaliva i mora. Život, tako blizu prirodi, je uvijek bio težak ali je sada još teži sa propašću države.
Odlučnost zajednice u Amuaju da protestuje takođe je uzdrmana i većina djeluje spremno da trpi Pdvsu.
Ali ne i 70-godišnji Esteban Sančez koji je cijeli život ribario u ovim vodama. Za razliku od drugih čiji su protesti utihnuli, on je i dalje glasan.
Njegovo viđenje rafinerije je nijansirano: razumije njen ekonomski značaj za zemlju ali mu se ne dopada njihovo ponašanje.
"Znam da je ovo razvoj koji doprinosi zemlji i mi nismo egoisti", kaže, "ali mi se ne dopada što nas gledaju kao da smo krpelj na psu".
Sančez je svoj krstaški pohod počeo 1996. kada je podnio prvu zvaničnu žalbu venecuelanskim vlastima poslije niza izlivanja u zalivu.
U to vrijeme, ribarski lobi u Amuaju je bio ujedinjeniji a dvije asoijacije su predstavljale nekoliko stotina ribara iz grada. On je bio predsjednik jedne, Asocijacije ribara Zaliva Amuaj. Druga je predstavljala ribare koji su radili na Karipskom moru. Ali prije nekih desetak godina, asocijacije su se raspale.
Sančez je svoje udruženje držao na okupu jer je predstavljalo nezavisnu platformu za agitovanje protiv Pdvse.
Ali ubrzo je otkrio da je ostao sam. Vlada je, kaže, opremom kupila pristanak dva ribarska savjeta.
Dokumenta o Sančezovoj 21-godišnjoj borbi nalaze se u dva kofera u kući u kojoj živi sa suprugom, 90 metara od zaliva.
"Zato me PDSVA ne voli", rekao je jednog jutra dok je smijući se iz jednog kofera izvadio raskupusana dokumenta – žalbe, sudske odluke, isječke iz novina i fotografije.
"Estban Sančez ima mnogo materijala", kaže dok prelistava papire. "Sa svim ovim materijalom, svijet će čuti Estebana Sančeza".
Izvor: Nedeljnik.rs
