Tada je David Kamhi predvodio molitvu i pjevao riječi „Adonaj es mi pastor. No mankare de nada“ (Gospod je pastir moj i ničega me neće lišiti) za šta su Suzana i njena prijateljica Paula Goldman mislile da je riječ o španskom. Ispravila ih je Blanka Kamhi, Davidova supruga, objasnivši da je riječ o ladinu a ne španskom jeziku.
Kada su Jevreji pobjegli iz Španije tokom inkvizicije, oni su ponijeli svoj jezik sa sobom. Danas, ladino odražava trajektorije sefardske Jevrejske dijaspore, ali se postavlja pitanje – može li preživjeti?
Tokom španske inkvizicije, Ediktom o protjerivanju 1492., Jevreji koji nisu dobrovoljno prešli na katoličanstvo protjerani su iz zemlje, ubijeni ili su prisilno morali konvertirati. Sultan Bajazid II Otomanskog carstva pozvao je raseljene sefardske Jevreje da se nastane na Balkanu, gdje im je dozvoljeno da održavaju svoju religiju i običaje. Mnogi su odlučili da se presele u Otomansko carstvo, dok su se drugi preselili u Sjevernu Afriku, Holandiju i Ameriku.
Kada su Jevreji napustili Španiju, sa sobom su uzeli svoj jezik. Tokom posljednjih 500 godina, jezik je zadržao strukturu srednjovjekovnog španskog jezika i zvuči sličnije nekim oblicima latinoameričkog španskog od evropskog španskog jezika. "Nismo mogli imati kontakt sa Španijom i španskim jezikom, te zato imamo poseban jezik koji govorimo", rekla je Kamhi.
Danas je jezik poznat po brojnim imenima: ladino, judeo-španski, judezmo, spaniolit, Djidio (u Bosni i Hercegovini) i Haketia (u Sjevernoj Africi). Prema UNESCO-u, to je jedan od 6.000 jezika na svijetu koji su u opasnosti od izumiranja.
Prije Drugog svjetskog rata, sarajevsko jevrejsko stanovništvo brojalo je oko 12.000 ljudi, a čak su štampali i svoje novine na ladinu. Poslije holokausta, samo oko 2.500 Jevreja se vratilo u Sarajevo, a mnogi od njih su ograničavali upotrebu ladina samo na kuću kako ne bi isticali. Pošto je jevrejska zajednica u Sarajevu poslije Drugog svjetskog rata bila toliko mala, sefardski Jevreji su morali dijeliti sinagogu – onu u kojoj Kamhi sada predvodi molitve – sa aškenaškom jevrejskom zajednicom, čiji su se preci preselili u slavonske zemlje iz Njemačke i Francuske za vrijeme Krstaških ratova. Zbog toga što su aškenaški Jevreji prvenstveno govorili na jidišu, miješana zajednica se oslanjala na srpsko-hrvatski jezik da komunicira, što je dodatno ograničilo upotrebu ladina.
Prije nego što su protjerani iz Španije, sefardski Jevreji su već koristili neke arapske i hebrejske riječi jer su čitali hebrejske vjerske tekstove, a mnogi su živjeli pod maurskom (arapskom) vladavinom. Ladino je takođe bio pod jakim uticajem različitih regija Španije u kojoj su živjeli Jevreji, "Ovaj jezik koji govorimo je mješavina dijalekata Španije u to vrijeme, prije protjerivanja", objasnio David.
Nakon što su španski Jevreji pobjegli na Balkan, jezik su dalje oblikovale regije kroz koje su putovali, usvajajući riječi i zvukove s talijanskog, turskog i drugih jezika kojima su bili izloženi. Danas, ladino ima duboko značenje kulturne pripadnosti i preživljavanja onih, koji ga još govore.
2012. Suzana je boravila u Sarajevu zajedno sa prof. Kiršen Brajanom (Bryan Kirschen) kako bi snimili film „Spaseni zahvaljujući jeziku“ (Saved by Language), dokumentarac o posljednja četiri govornika ladino jezika u Sarajevu: David Kamhi, Ester (Erna) Kaveson Debevec, Jakob Finci i Moris Albahari.
Posljednja četiri govornika ladino jezika u Sarajevu: (s lijeva) David Kamhi, Ester (Erna) Kaveson Debevec, Jakob Finci i Moris Albahari
"Ladino je spasio moj život u Drugom svjetskom ratu", rekao je Albahari, Bosanac koji je preživio holokaust, dok smo sjedili zajedno u sarajevskoj sinagogi. Godine 1941., u dobi od 14 godina, Albahari je upotrijebio ladino da komunicira s talijanskim pukovnikom koji mu je pomogao pobjeći iz voza koji je vodio bosanske Jevreje u logor Jasenovac u Hrvatskoj. Budući da ladino, poput španskog, ima mnogo sličnosti s talijanskim jezikom, govornici ladina i talijanskog mogu voditi osnovni razgovor i mnogo se razumjeti.
Nije to bio jedini put kada je Albahari upotrijebio ladino u Drugom svjetskom ratu da spasi svoj život. Upoznao je u Drvaru hispano-američkog pilota koji je govorio španski, a koji je smatrao da je Albahari neprijatelj. "Pitao sam ga da li govori španski. Rekao je da. Razgovarao sam s njim na ladinu. To je bio jedini način komunikacije. Odveo sam pilota i njegove kolege u partizansku bazu u obližnji Ribnik.
Ladino je takođe bio od koristi za sefardske Jevreje da komuniciraju s oficirima talijanske vojske kada su bili zatvoreni u talijanskom kontrolisanom logoru na otoku na obali Hrvatske tokom Drugog svjetskog rata. Kamhijevi su roditelji koristili jezik da razgovaraju s talijanskim oficirima u logoru. Za samog Kamhia, govorenje ladina mu je olakšalo pohađanje škole na otoku. "Budući da su dva jezika slična (ladino i talijanski), ja sam uskoro naučio talijanski", rekao je.
„Nove generacije ne govore ladino. One govore moderni španski“, istakao je Albahari.
Sada u svojim sedamdesetim i osamdesetim godinama, sarajevska posljednja četiri govornika ladina žale što će upotreba jezika u gradu vjerojatno završiti s njima. Za njih, ladino jedinstveno predstavlja njihovu istoriju i identitete te ih podsjeća na porodičnu intimu. "Počeo sam govoriti na ovom jeziku", rekao je David. "To je bio jezik koji sam koristio kad sam želio nešto reći svojoj majci, tako da drugi ne bi razumjeli."
Danas je jedino mjesto za slušanje ladina u Sarajevu unutar zidina sinagoge, gdje David predvodi svoju zajednicu i one koji se žele pridružiti njima, recitirati neke šabatne molitve na jeziku – za razliku od biblijskog hebrejskog ili bosanskog – kao što su činili kantori sinagoga već generacijama.
"Ne znam šta će biti budućnost ovog jezika u Sarajevu ili u sefardskom svijetu", rekao je Albahari. "Ali ovaj je jezik blago. To je sjećanje. To je život. I potrebno ga je sačuvati. "
Izvor: https://goo.gl/9NWMvo
Toni Sarajlić
