jula 2025. godine, sankcije koje su Sjedinjene Američke Države i
Evropska unija nametnule od 1971. do 2021. godine povezane su s
prosječno 564.258 smrtnih slučajeva godišnje. To je višestruko više od
godišnjeg broja smrtno stradalih u ratovima, koji iznosi oko 106.000.
Proučavajući
učinke sankcija na 152 zemlje između 1971. i 2022., istraživači su
„pokazali značajnu uzročnu vezu između sankcija i povećane smrtnosti”, s
„najjačim učincima jednostranih, ekonomskih i američkih sankcija”.
Efekti UN sankcija na smrtnost su bili manji, tvrde istraživači, i
smatraju da je to zbog daleko strožijeg sistema UN-a da donese ovakve
odluke.
Ovi rezultati u skladu su s ranijim istraživanjima objavljenim u The Lancet Global Health,
gdje je pokazano da sankcije usmjerene protiv razvojne pomoći u
zemljama s niskim i srednjim prihodima povećavaju smrtnost dojenčadi za
3,1% i smrtnost majki za čak 6,4% godišnje.
Istraživači
su otkrili da su djeca mlađa od 5 godina činila 51% svih smrtnih
slučajeva zbog sankcija tokom četiri decenije podataka iz istraživanja.
Sankcije
se često opravdavaju kao instrumenti zaustavljanja kršenja ljudskih
prava ili podsticanja demokratije, no njihova efikasnost je upitna. Iako
se broj sankcija povećava iz decenije u deceniju, uspješnost u
postizanju političkih ciljeva ostaje niska – tek oko 30%, prema
Globalnoj bazi podataka o sankcijama (GSDB).
Kako navode autori u
diskusiji, „SAD – a u manjoj mjeri i Evropa – imaju na raspolaganju
važne mehanizme koji dodatno pojačavaju ekonomske i ljudske posljedice
sankcija. To uključuje široku upotrebu američkog dolara i eura u
međunarodnim bankarskim transakcijama i kao globalnih rezervnih valuta,
kao i eksteritorijalnu primjenu sankcija, naročito od strane SAD-a”.
Jedan
od poznatijih primjera iz prošlosti su sankcije uvedene Iraku tokom
1990-ih, koje su izazvale veliku raspravu zbog negativnog uticaja na
dječiju smrtnost i koje su bile jedan od povoda za redizajn sankcija
protiv režima Sadama Huseina.
Sankcije
nerijetko urušavaju javne zdravstvene sisteme – smanjujući kvalitet i
dostupnost zdravstvene zaštite, prvenstveno zbog smanjenja javnih
prihoda. Ipak, njihova primjena raste. U periodu 2010–2022. čak
četvrtina svih zemalja bila je izložena nekoj vrsti sankcija od strane
SAD-a, EU ili UN-a, u poređenju s prosjekom od 8% u 1960-ima.
Ova istraživanja otvaraju ozbiljna etička pitanja: ako su sankcije oruđe mira, zašto su posljedice toliko smrtonosne?
Autori
ove analize kažu kako njihovi dokazi „doprinose širem razmatranju
napora da se redizajnira sistem sankcija kako bi se ublažile ili potpuno
uklonile njihove štetne posljedice po ljude.”
Međutim
postavlja se pitanje da li je ovo moguće – cilj sankcija je ekonomsko
iscrpljivanje određenog režima, a jedan od traženih učinaka je svakako
iscrpljivanje naroda, kako bi se pobunio protiv vlasti koja je izazvala
sankcije i promijenila vlas na ovaj ili onaj način. Međutim, iscrpljen i
izgladnio narod neće baš napraviti smjenu vlasti jer se mora brinuti o
preživljavanju, a često nije u mogućnosti upotrebljavati demokratska
sredstva promjene vlasti kao što su izbori.
Neke
države pod sankcijama premoštavaju ovo time što stvaraju supostvene
ekonomske tokove iresurse, nezavidsne o zapadnim monetarnim sistemima.
Ali, to samo manji broj država pod sankcijama ima mogućnost uraditi.
Uglavnom stradaju već siromašne države i ljudi na rubu egzistencije.
Postoji
i drugi vid sankcija, onaj koji je bolje targetovan na samo određene
članove političke zajednice neke zemlje, u kojima pod sankcijama nije
cijela zemlja i narod. Problem sankcija je to što gotovo uvijek stvaraju
negativne emocije prema onima koji su sankcije nametnuli, ali ne i
prema političarima čiji su postupci zazvali sankcije. Narod često
reaguje kolektivnim Stockholmskim sindromom.
I
treće – nametanje sankcija ima svoju licemjernu stranu – jedni će
dobiti sankcije, a drugi će proći nekažnjeno za iste ili gore postupke.
Izvor: naukagovori.ba
