Mi kažemo to je humanost. Jednostavno izgovaramo tu riječ. Čini se da nam je sva ona jasna. Da spoznajemo svu njenu sadržinu, čini nam se tako jednostavna i tako bliska. Zamislimo se malo nad tom rječju. Pokušajmo da shvatimo svu njenu sadržinu. Pokušajmo da je definišemo, da joj odredimo značenje. Teško ide, zar ne? Humanost – to je ljudskost, to je čovječnost. I, onda, opet, to nam mnogo govori, a stvara zagonetku.
Izložen nenormalnoj situaciji, kad se bori za opstanak, za goli život, kad prkosi sili za ljubav ideje i ideala, kada brani svoje najbliže, i one daljnje, kad brani čovječanstvo i tu humanost, čovjek je čovjeku najpotrebniji. Čovjek koji pomažući ne izvršava tuđi posao, a najmanje onoga kome pomaže, koji pomažući obavlja jedan rad, izlaže se jednom riziku – ali za sebe i sebe radi, jednostavnije-zato što je Čovjek.
Zavirimo li samo malo u istoriju, otvorimo li vrata događaja, čjiu godišnjicu slavimo ove godine, primjera je bezbroj. Nije potrebno ići dalje, u prošlost.
Ljekarska praksa Dr Mladena, advokatske usluge Buda Tomaševića, vjera Stevana Filipovića, vjera profesora kragujevačke gimnazije što sa svojim učenicima odlazi i sam na stratište, nerazdvojivo prijateljstvo Bore i Sadika, briga Dr Ribara za vijećnike AVNOJ-a, u trenutcima kada je izgubio sinove, ono što je najdraže imao; prkosan inat kozarskih seljaka u zbegovima; odluka za prelazak ranjenika preko Neretve; proboj obruča na Sutjesci – i ko zna koliko još primjera. Za sve te oblike ljudskog djelovanja kažemo jednostavno –HUMANOST. Ako bismo ređali dalje, primjera bi bilo jako mnogo. U borbi, i u ratu, u onoj daljnjoj borbi u očuvanju naših granica, u daljnjoj borbi pripadnika Službe bezbjednosti – i konačno danas, i u ovoj današnjoj borbi, borbi za sigurniju i jasniju, za svetliju i lepšu, za čvrsću i bratskiju, za ljudskiju i humaniju budućnost onda i danas, čovjeku je čovjek najpotrebniji.
Mnogo toga sažimamo u pojam humanost. A to što mi, tako jednostavno nazivamo humanošću , to je mnogo šire od običnog pojma, mnogo šire jer ga je nemoguće definisati, ako pak želimo da samo tu tako veliku riječ prevedemo u čovječnost. No, svejedno kako mi rekli, ovako ili onako, čak svejedno i da li je jedan pojam od drugog širi, smisao i sadržaj pojma se širi svakim danom i svakim trenutkom. U borbi, u nenormalnoj situaciji za čovjeka, humanost dobija podvučenu vrijednost. U miru, u stanju kada ljudi žive a ne ubijaju druge ljude, često puta se i zaboravlja vrednost iskazana i izražena u tom nenormalnom stanju čoveka. A, stojimo pred stalno prisutnim tumačenjem socióloga i drugih misliliaca da se čovek sve više dehumanizira . Zar je potrebno dovesti se u nenormalne situacije da čovjek čovjeku postane ČOVJEK?
Odbacimo dehumanizaciju, i to je smisao humanizma. Otkrijmo, a ima ih, mnogo primjera humanosti i danas kad živimo u miru. Osvjetlimo te primjere, dajmo im dimenzije, predupredimo da ne dođe do borbe. Borimo se u miru, u ovoj borbi, za humanost. I, danas, baš kao i prije trideset godina, čovjek je čovjeku potreban. Pogledajmo licem u lice, omogućimo blagostanje, stvorimo pravo ljudsko društvo, odbacimo sve ono što čovjeku ne treba da bude svojestveno – jednostavno rečeno, potrudimo se da Maksima "Čovjek, kako to zvuči gordo" dobije svoje pravo značenje.
Autor teksta je Đorde Milikić, višegodišnji sekretar CKUD-a mladih ¨Veselin Masleša. Rođen je u Kraljevu 1939 god, a umro je u Banjaluci 1985 godine. Dimplomirani pravnik, koji je iz entuzijazma ostao u jednom od najmosovnijih kultutno-umjetničkih društava, školi stvaralštva i života tolikih generacija Banjalučana.
