IN MEMORIAM: Milenko Šibarević

Unatoč razlici od 30 godina, Šibar je bio moj dragi
prijatelj i igrač koji je na mene uvijek ostavljao veliki utisak kao raskošni
talent kraljevske igre. Ovi  su redovi
potekli sami od sebe u novosadskoj noći, kao impuls da se jedna sjajna i
originalna ličnost još jednom oživi u sjećanju. Zato su misli nesređene,
ispisane onako kako su dolazile jedna za drugom, još pod utiskom, pa molim one
koji ovo budu čitali za toleranciju.

Milenko Šibarević

Kakvog ću ga pamtiti? Uvijek je bio krhkog
zdravlja, još kao mladić muku je mučio s različitim zdravstvenim nedaćama. Kada
čovjek razmišlja zašto, unatoč nesumnjivog šahovskog talenta, nije ostvario
više, faktor zdravlja neizbježan je u toj u kalkulaciji. Tome je još više
doprinijela njegova nedisciplina i odbijanje da se povinuje asketskoj ishrani i
načinu života, pa je znao biti neumjeren i u jelu i u piću, baš kao i za
šahovskom tablom. Jedna epizoda sa kupa tadašnje SR Jugoslavije
u Ulcinju zorno to ilustruje: Goran Milošević, banjalučki inter koji već dugo
živi u Bazelu i radi u  Davidoff-u, često
nam je donosio „kuba“ cigare. Šibar, koji iz razumljivih razloga nikada
nije duvanio, nije odolio da ne proba kubanski specijalitet. Onako krhkog
zdravlja i nesviknut na duhan skoro se otrovao od jedne cigare tako da smo ga
morali detoksovati.

Imao je mnogo značajnih turnirskih rezultata, ali ovdje ih neću nabrajati. Više nego što mogu reći takve oficijelne  stvari, Šibar je bio šahista do srži koji je s jednakom strašću igrao i važnu turnirsku partiju poslednjeg kola kao i običnu blic bartiju na koju bi došao tokom pauze u opštini, u kojoj je radio kao službenik čitav svoj radni vijek. Neobična je to činjenica da su neki od najmaštovitijih taktičara i napadača radili na tako neinventivnom poslu kakav je opštinski aparatčik. Sjetimo se samo Adolfa Andersena.

Šibar je tipično dijete onog „zlatnog“ perioda
SFRJ i bezbrižnosti koja ga je obilježila. Autor ovih redova je isuviše mlad da
bi se sjećao Jugoslavije 70-tih pa i ranih 80-tih, ali kroz neke
karakteristične likove tog doba, kakav je i Šibar, mogao sam da prepoznam duh
vremena. To je idealističko doba socijalne i društvene sigurnosti, kada još
nije bilo jasno da su to kule od karata izgrađene na pijesku. Kada neki od mojih
studentata danas sa sjetom pričaju o bivšoj „Jugi“ koju znaju samo iz bajki
njihovih roditelja, ja tu lako prepoznam atmosferu koja je porodila ovakve
nematerijalističke likove kakav je Šibar: koji će uvijek biti spremni da ugroze
siguran poen na tabeli za priliku da isprobaju jednu rizičnu ali briljantnu zamisao.
Sasvim u suprotnosti s današnjim „elo“ frikovima doba surovog profesionalizma
koji računaju na decimale eventualni + ili – rejtinga.  

Bilo je to romantično doba šaha bez kompjutera
kada engini nisu u sekundi pronalazili taktičke solucije i davali ocjene
pozicija, već su pripreme varijanti podrazumjevale višemjesečna kopanja po
enciklopedijama, „Šahovskim informatorima“, „Šahovskim glasnicima“ i drugim
prašnjavim časopisima i/ili knjigama. Svako od nas je imao neki svoj metod
rada. Ali Šibar je bio zaista demode i pravi praistorijski dinosaurus: njegova
„baza“ podataka sastojala se od desetina blijedorozih i plavih koverti u kojima
je držao partije isječene iz šahovske rubrike „Ekspres politike“! – jedinih
dnevnih novina koje su u to doba redovno, svaki dan, donosile šahovske partije.
Uz ojačanje Politike ponedeljkom, koja je imala šahovski dodatak, često s prokomentarisanim
partijama s vrhunskog nivoa. Današnji vunderkindovi ne bi povjerovali da se na
osnovu tog i takvog materijala može dobaciti do titule intermajstora. Roze
koverte su bile namjenjene za repertoar bijelim, a plave crnim figurama. Na
jednoj ligi u Neumu, taj dragocjeni materijal je značajno oštećen, kada je stari
majstor Nikola Lakić prosuo bokal vode na njega. Šanse da se Šibara ubijedi
kako je to nehotična tragedija bile su ravne nuli: ostao je do kraja ubijeđen
da je to zlobna diverzija prepredenog starog rivala s ciljem da ga se uništi.

Kada su se krajem 90-tih godina računari pojavili
kao neizbježan support za igru, on je uporno odbijao da prihvati tu „prolaznu novotariju“.
Ipak, njegov „ludistički“ otpor progresu popustio je pod teretom činjenica.
Sjećam se tog prelomnog istorijskog trenutka: Šibar je često u klubu pokazivao
poziciju iz svoje partije s Bojanom Kurajicom (1976.god) i kritičan moment:

U poziciji na
dijagramu očito nije moguće 27.Qxh3 zbog 27…Rxe4. Poenta Šiberove ideje je
bila da ne ide ni 27.gxh3 zbog 27…Rf7 i bijeli lovac nema dobrog polja za
odstupanje jer na 28.Bg5 slijedi 28…Rf1+! (ovaj put zaista je opravana
interpunkcija) 29.Rxf1 Rxe4 i samo bijeli može biti u problemima ovdje. Bio sam
prisutan na bar desetak seansi u klubu u kojima je Šibar pokazivao ovu
poziciju, uvijek uz živopisne komentare, i svi su odreda bili hipnotisani
efektnošću ideje, tako da nam je decenijama promicala jednostavna „rupa“ u
kombinaciji: bijeli dobija jednostavnim kontraudarom nakon 27.gxh3 Rf7 i sada
28.Nf5! odmah dobija. Kada je neko (ako se dobro sjećam intermajstor Branko
Filipović, koji je prvi od BL šahista počeo da ozbiljno upotrebljava kompjutere)
došao na ideju da provuče ovu kombinaciju kroz engine i kada se nakon 27…Bh3
pojavila ocjena + 4.51 prva Šibareva reakcija bila je da „mašina ne
vidi bijele vrane“. Razočarenje koje je uslijedilo kada smo se suočili
s faktom 28.Nf5 je višestruko: žal za briljantnom idejom koja se ispostavila
nekorektnom; zebnja zbog očite inferiornosti ljudskog uma u odnosu na mašine i zlokobna
slutnja šta će to značiti za budućnost igre koju toliko volimo.

Nakon 28.Nf5 otrežnjenja uslijedila je tipična
retorička kanonada. Sočne psovke koje su pratile njegove analize su ipak
isuviše sočne da bi ih sada navodio, ali one su bile tako iskreno i sa strašću
upućene zamišljenom protivniku, da smo svi koji smo prisustvovali tim analizama
preuzimali i ponavljali njegove „želje“ i „pozdrave“ svima koji su mu odigrali
neki neočekivan potez. Sjećam se bujice najnižih šoferskih uvreda koje je uvijek
iznova i iznova upućivao imaginarnom francuskom gm Lotijeu dok je u zadimljenoj
atmosferi BL šah kluba pokazivao partiju s njim sa turnira u Luganu 1989.
godine. Nakon dramatične borbe u varijanti izmjene grinfelda Šibaru (crni) je
pala zastavica u ovoj, vjerovatno dobijenoj poziciji:

Kad god nam je nedostajalo
zabave tražili smo mu da pokaže ovu partiju i onda smo ovu završnu poziciju
analizira do u beskonačnost stalno iznova dokazujući očito: da crni forsirano
dobija. Mnogo godina kasnije, kada sam prvi put sreo Lotijea na nekom turniru,
nisam mogao da se suzdržim od smijeha sjećajući se sočnih „komplimenata“ koje
mu je Šibar ponavljao u dalekoj BL.

Bio je rijetko talentovan i rijetko jednostrano
talentovan igrač: u napadu i inicijativnim pozicijama često je znao biti
briljantan, međutim, njegova tehnička i analitička vještina u završnicama bila
je ispod majstorskog nivoa. Odigrao sam s njim bezbroj partija svih vrsta – od
beskonačnih „cugera“ u klubu, preko bezbrojnih „vikend“ i „rapid“ partija, do
važnih turnirskih srazova. Činjenica da je skor značajno u moju korist samo
pokazuje hladni fakat našeg materijalističkog doba trijumfa materije nad duhom,
i potvrđuje staru mudrost da je talenat 1% uspjeha, a sistematičan rad 99%. Dvije
tipične partije su:

Šibarević Milenko –
Savanović
Aleksandar

Banjaluka 1992

1.e4 c5 2.Nf3 d6 3.d4 cxd4 4.Nxd4 Nf6 5.Nc3 a6 6.Be3 e6 7.g4 Nc6 8.g5 Nd7 9.h4 Be7 10.Qd2 0–0 11.0–0–0 Nxd4 12.Bxd4 b5 13.f4 Bb7 14.Bd3 Qc7 15.Kb1 b4 16.Ne2 d5 17.e5 a5 18.Qe3 a4 19.f5 b3 20.f6 bxa2+ 21.Ka1 Bc5 22.fxg7 Rfb8

Sjećam se
da sam onako mlad i naivan bio veoma zadovoljan ovom pozicijom očekujući 23.h5
nakon čega sam osjećao da bi crni napad trebao biti brži. Međutim, uslijedilo
je:   23.g6! fxg6 24.Bxg6 Bxd4 25.Qh6
Bxb2+ 26.Kxa2 Nf8 27.gxf8Q+ Rxf8 28.Rhg1 Kh8 29.Kxb2 a3+ 30.Ka1 Ba6 31.Bd3 Bxd3
32.cxd3 Qxe5+ 33.d4 i nakon neizbježne drame u cajtnotu bijeli je
dobio.

Kasnije
sam primjenio iskustvo iz sličnih brodoloma s njim, i bezbrojnih matiranja koja
mi je priredio, i naučio kako treba igrati protiv takvog igrača: idealan tip je
bezdušna, što više tehnička pozicija. Upravo za potrebe partija protiv Šibara
detaljno sam izučio revanš-meč Botvinik – Talj 1961. u kome je stari as
nametnuo svom protivniku tupave pozicije u kojima Taljeva mašta nije mogla da
se razmaše. Paradigma primjer takve igre je:

Šibarević Milenko –
Savanović
Aleksandar

Banjaluka Open 2001

1.e4 e5 2.Nf3 Nc6 3.Bb5 a6 4.Ba4 Nf6 5.0–0 Be7 6.Re1 b5 7.Bb3 d6 8.c3 0–0 9.h3 Bb7 10.d4 exd4 11.cxd4 d5 12.exd5 Nxd5 13.Nc3 Nxc3 14.bxc3 Na5 15.Bc2 Nc4 16.a4 Re8   

17.h4?![Tipična greška za Šibara – očito je da bijela pozicija nema
kapacitet za ovu vrstu pseudoaktivnosti]
Bd6 18.Rxe8+ Qxe8 19.Qd3 g6 20.Bh6 Nb2 21.Qe3 Qxe3 22.fxe3 Nxa4 23.Bxa4 bxa4
24.Rxa4 Bg3 25.Bf4 Bxf4 26.exf4 Bxf3 27.gxf3 a5

Završnica
je neprijatna za bijelog ali uz odgovarajuću tehniku ipak remi. No bio sam
siguran da ću dobiti, jer Šibar nikada nije bio dovoljno disciplinovan profi da
bi poradio na usavršavanju svoje tehnike u završnicama, a naročito su mu bile gadljive
pozicije u kojima se morao braniti bez šanse da dobije. Nastavak je
karakterističan, i bezbroj puta smo svi čupali kosu dok je on igrajući za klub
u nekom važnom meču gubio neku remi završnicu.

28.Kf2
Kg7 29.d5 Kf6 30.c4 c5 31.dxc6 Ke7 32.f5 Kd6 33.Ke3 Kxc6 34.Kf4 h6 35.Ke5 Kc5
36.Kf6 Ra6+ 37.Kg7 gxf5 38.h5 Kd4 39.Kxf7 Kc3 40.c5 Kb3 41.Ra1 a4 42.f4 a3 43.Kg7
a2 44.Rf1 Kb4 45.Rc1 Kb5 46.c6 Rxc6 47.Ra1 Ra6 48.Rxa2 Rxa2 49.Kxh6 Rg2 50.Kh7
Rg4    0–1

Njegovo
nepoznavanje čak i nekih dobro poznatih teoretskih završnica je pravi kuriozitet
za igrača takve snage. “Oranje“ po “Fajnu“ bilo je očito isuviše suhoparno
smaranje za njegov nesputani šahovski duh. To je porodilo bezbrojne
tragikomične situacije, kojima smo se često znali smijati do suza. Karakterističan
premda ekstreman primjer je partija protiv velemajstora Predraga Ostojića, sa
šampionata Jugoslavije u Čateškim Toplicama:

Ostojic
Predrag – Sibarevic Milenko

Čateške Toplice 1968

Šibar je odigrao 54…Bxd4??[bolje je naravno 54…Ba1], ali pravi kuriozitet je što je uz ovaj
potez i ponudio remi, ne znajući, kako je kasnije objasnio, da je moguće da dva
skakača matiraju crnog ako ovaj ostane s jednim pješakom! Nakon: 55.Nxd4
Ke5 56.Nxb3 Ke4 57.Kg3 Ke3 58.Kg2 Ke2 59.Nd4+ Kd3 60.Ne6 Ke2 61.Kg1 a5 62.Kg2
c5 63.Nf4+ Ke3 64.Nxd5+ Kd4 65.Ndc3 c4 66.Kf2 Ke5 67.Ke3 Kf5 68.Kd4 Ke6 69.Kxc4

Nastala je
dobro poznata teoretski dobijena pozicija, koju je Ostojić uspio da realizuje i
matira u 112 potezu.

I
u kasnijoj karijeri ostao je dosljedan sebi: koliko god volio šah, ipak se
nikada nije ozbiljno posvetio izučavanju ovih tehničkih stvari, dok je s druge
strane mogao danima, pa i godinama, analizirati kakvu neočekivanu zamisao ili
zamršenu kombinaciju. Bio je i ostao esteta a ne tehničar.

Kao
što nas je na ovakav način znao dovesti do ludila gubeći slične trivijalne
pozicije, naročito u cajtnotima, često nas je znao i oduševiti nekim neočekivanim
preokretom u naizgled bezperspektivnoj poziciji. Kada mi je zapalo da budem
kapiten na Premijer ligi BH 2004. godine, odlučio sam se za kocku i Šibara,
koji je tada imao relativno mali rejting, stavio na visoku treću tablu,
očekujući da on može zablistati protiv nekog od jakih igrača. I to se i desilo:
napravio je odličan skor, a u partiji protiv velemajstora Savića (bijeli) u
odlučujućem meču za plasman, u ovoj poziciji uslijedila je neočekivana drama:

Morate
biti Šibar pa ne odigrati prozaično 32…Kxf6 (ne naravno 32…Qxf6?? zbog
33.Rd7+) nakon čega bi bijeli, iako je u pitanju „sam Savke“, s čistim topom manje, možda i
predao. Premda u žestokom cajtnotu Šiberu ne pada na pamet da slijedi preporuke„ruske
škole“ i
ide najsigurnijom linijom, već se odlučio za „efektno“: 32…Qe2??nakon čega je bijeli, umjesto 33.Bg5 što vjerovatno dobija, uletio u
kombinaciju koju je Šiber u magnovenju smislio: 33.Rd7+??
Ke6 34.Rd2 Rxh2+! 35.Kxh2 Rxg2+ 36.Kh1 [36.Kh3?
Qxf3+ 37.Kh4 Qg4 je mat] 36…Rh2+ 37.Kg1 Qxd2 i nakon par poteza bijeli je predao. Ovaj
nam je nepotrebni triler donio medalju, ali zamislite šok i katarzu koji smo
svi preživjeli u ovim njegovim vratolomijama, i pomnožite to s decenijama
nastupanja za istu ekipu.

I pored očitih nedostataka u igri, te krhkog
zdravlja, njegova taktička vještina i napadački dar vjerovatno bi ga doveli do
velemajstorske titule da nije bilo jedne dodatne boljke: „cajtnota“. Prvi put
sam ga gledao na ozbiljnoj sceni kada sam debitovao za ŠK „Nikica Pavlić“ na
ekipnom prvenstvu Jugoslavije u Puli 1990. Od jedanaest partija u svima je bio
u mrtvim cajtnotima, a partija s Roguljem je za ginisa: pala mu je zastavica u
40-tom potezu, zadnjem pred kontrolu, u poziciji u kojoj daje mat u par poteza. Unatoč svemu, odigrao je mnogo antologijskih
partija. Vjerovatno svi znaju njegovu besmrtnu partiju protiv Envera Bukića u
najdorfovoj varijanti sicilijanke. Ali on zaista ima i mnogo drugih „učebnih“,
i sadržajnih pobjeda. Jedna od meni omiljenih njegovih kreacija je protiv
slavnog „Glige“ u kritičnoj varijanti meranke. Gledao sam ovu partiju uživo,
jer sam i sam igrao na istom turniru, i stalno su mi bile u glavi one Šibareve
koverte i razmišljanje o tome kako li izgleda baza akademskog i sveobuhvatnog ozbiljnog
Glige.

Gligoric Svetozar –
Sibarevic Milenko

Niksić
1996

1.d4 d5 2.Nf3 c6 3.c4 e6 4.e3 Nf6 5.Nc3 Nbd7 6.Bd3 dxc4 7.Bxc4 b5 8.Bd3 Bb7 9.0–0 a6 10.e4 c5 11.d5 Qc7 12.Re1 c4 13.Bc2 Bc5 14.Be3 0–0–0 15.Bxc5 Nxc5 16.b4

16…exd5[Naravno,
Šibar ne propušta priliku da žrtvuje materijal za inicijativu. Safety linija je
bila 16…cxb3 17.axb3 exd5 s neizvjesnom pozicijom.] 17.bxc5 dxe4 18.Nd2 Qf4 19.Re2 Ng4 20.g3 Qh6 21.h4 f5 22.Qe1 Ne5 23.Ncxe4 fxe4 24.Bxe4 Bxe4 25.Rxe4 Qxd2 26.Rxe5 Rhf8 27.Re7 Qxe1+ 28.Raxe1 Rd7 29.R7e6 Rf6 30.Re8+ Kb7 31.a3 Rc6 32.R8e5 Rdc7 33.f4 Rxc5 34.Kf2 Rxe5 35.fxe5 Kc6 36.Ke3 Kd5 37.Kf4 Rf7+ 38.Kg5 Ke6 39.g4 c3   0:1

A posebno
mi je mila njegova ne tako teška, ali veoma efektna i lijepa kombinacija iz
partije protiv Pavlova sa turnira u bugarskom gradu Perniku:

Pernik
1988

Crni očito stoji bolje jer je koordinacija bijelih
topova onemogućena zbog derokiranog kralja. Šiber je smislio efektnu zamku i
odigrao pogano 19.h4! Sada
bi nakon 19…Bc5 ili 19…Rad8 inicijativa bila na strani crnog, međutim, on je
pomislio da može odmah dobiti zahvaljujući vezivanju po f-liniji i odigrao je
„odlučujuće“: 19…Bg6? Uslijedilo
je efektno: 20.Qxg6!
hxg6 21.h5 Rxf7 22.hxg6+ Kg8 23.gxf7+ Kf8 24.Ne6+ 1:0

Njegovim odlaskom
Banjaluka je izgubila ne samo jednog međunarodnog majstora, već i jednog od
poslednjih istinskih zaljubljenika i šahovskih entuzijasta, čovjeka koji je
volio šah i živio za igru. Čovjeka koji je, prema legendi za koju se nadamo da
nije istinita, propustio krštenje djeteta da bi igrao šampionat BH.

Piše: Aleksandar Savanović