Četiri četveročlane porodice, Nela, dva Adija, Asim, Nisad i Ado iz Kladnja samo su neki koji ove godine neće zaokružiti nikoga na glasačkom listiću.
Ne iz razloga jer su sigurni da njihov glas neće promijeniti političku situaciju, nego zbog činjenice da im se život ovdje godinama ne mijenja.
Ovog septembra oni mijenjaju svoj život zaokruživanjem "Ja, ich verstehe es" na listićima njemačke ambasade i glasaju za sebe.
"Mladi napuštaju BiH", "Pogledajte broj ljudi koji su u protekle tri godine napustili BiH", "Zabrinjavajuća statiska o odlasku mladih ljudi iz BiH" samo su neki od naslova koji se barem sedmično pojavljuju u medijima.
Nekad preskočiš vijest, ne čitaš, nekad pročitaš do samog kraja i ne opterećuješ se. Dešava se mimo tebe i samim tim nije toliko strašno.
I onda jedne subote posjetiš Kladanj, mjesto u kojem te nikakvi popisi stanovništva ne mogu ubijediti da je to stvaran i realan broj.
Mjesto u kojem na prste jedne ruke možeš prebrojati osobe koje prošetaju čaršijom nedjeljom, poslije osam.
Vikendom i u ljetnom periodu je drugačije. Jer tada dolaze svi oni koji su ostavili to svoje mjesto prije mnogo godina. Ili se studenti vraćaju kućama da pojedu "na kašiku šta god" petkom uveče. Onda mi glavom prolete oni naslovi koje sam nesvjesno zanemarivala. Jer, takav smo mi narod.
Livno mi je kao daleko, pa mi ne predstavlja problem što nema ljudi, u Sarajevu "vazda vri sve" pa se ne osjeti toliko da su mnogi otišli.
I od te subote samo razmišljam o tome gdje idu? Zašto? Dobro, o pitanju zašto toliko i ne razbijam glavu. Preočito je.
Ali čime su obeshrabreni najviše?
Najlakše za shvatiti stanje u Kladnju, a da vam ispred očiju prolaze slike tog mjesta : jedni rade za minimalac kod privatnika koji solidno žive, drugi na kruzerima širom svijeta, treći su u Njemačkoj i Sloveniji, četvrti voze kamione po Evropi, peti su ti kojima je ostalo par i više godina za penzije ili su ostvarili pravo na nju. Šesti ne rade.
Djecu ne računam u to, jer u školu moraju baš tu. A broj đaka je prepolovljen.
Sva ova imena s početka su u tom dijelu slike koja vam opisuje odlazak u Njemačku.
Mi iz tog mjesta inače smo brižni, empatija nam je izražena, saosjećamo, njegujemo naše najbliže. I to je razlog što će sva ova imena biti njegovatelji.
Svi su završili škole, fakultete, vanredne škole, kurseve, i kakva sve čuda ne. Ali ponovo idu na školovanje.
Da njeguju.
Pa će se vratiti.
Ubjeđivala sam se.
Ne, Džana.
Ne ide jedan profesor matematike da izučava njemačke škole i medicinu jer mu to predstavlja neko pretjerano zadovoljstvo. Pitala bih te, da si godinama na birou i da strepiš od tih konkursa u junu.
A imaš dijete.
Ne ide ni jedan fizioterapeut, koji je godinama konobarisao na kruzerima širom svijeta, sa odrađenim svim pripravničkim i državnim ispitima u struci, jer mu je ćeif.
Učiteljica sigurno nije htjela da je život nauči da će morati spakovati djecu i otići iz ionako pustog Kladnja.
Ne, Džana.
Odlaze ti drugovi, rođaci, komšinice jer su digli ruke od ovog školstva, biroa za zapošljavanje, uzaludnih konkursa.
Odlaze jer ne vide izlaz. (Sem granični)
Odlaze jer od nečega se mora preživjeti, da bi se živjelo.
Odlaze ti poznanici, jer svaki dan moraju imati za pelene djetetu.
Odlaze, iako su im roditelji sve dali državi, da bi svoje dijete školovali ovdje.
Sad im druga država plaća to školovanje.
I uči ih lekcijama kakve ovdje za života nisu mogli iskusiti.
Da se svaki trud isplati, da se svako znanje cijeni, da su djeca sa Balkana najpoželjniji radnici tamo, da svaki prekovremeni rad njihov novčanik itekako osjeti.
Odlaze, jer su bili izrazito vrijedni učenici i studenti, slali biografije, trudili se, bez pomaka.
Ali kad su sve to svoje poslali na adrese ".de", osjetili su se važnim, potrebnim i korisnim.
I poželjnim.
U ništa većem mjestu od našeg malog Kladnja.
Ali, potpuno perspektivnijem i odskočnom za sve što ih čeka.
Sumnjaju da će se vraćati.
I zaokružiće jedan list, ovog puta, ne glasački, nego životni daleko od države koja je uzimala, ne vraćajući ništa i ne osjećajući se ni krivom, ni dužnom da ponudi bilo šta.
Autor: Džana B.
