često bila duža od 40 sati što je zakonski maksimum, ali na platnoj listi nisu
se vidjeli prekovremeni sati.
“Kad bih od
poslodavca tražila da plate prekovremene sate, pravdali su se da nemaju dovoljan broj radnika i da treba raditi da se
namiri taj nedostatak”, kaže
Hažimusić.
Dnevnik rada je
popunjavala u trgovini u kojoj je radila, a nosila ga je u direkciju kompanije.
Njen trud za preciznu evidenciju rada bio je uzaludan.
“Kad god bih
napisala prekovremene sate, bunili su se. Plaćali su po svome, nikada po
stvarnom učinku. Prekovremene sate su trebali plaćati, ali nisu”, dodaje.
Neplaćeni rad se
“udomaćio” u sektor trgovine
Trgovina je jedan od sektora u kojem
se neplaćeni prekovremni rad ustalio kao „normalan“ i to najviše zbog toga što
je broj tih neplaćenih prekovremnih sati tokom proteklih 20 i više godina
nebrojiv, kaže to predsjednica Sindikata radnika u trgovini i uslužnim
djelatnostima BiH (STBiH) Mersiha Beširović.
„STBiH je svojevremeno
upozoravao na činjenicu da je prosječna sedmica u trgovini šest dana po sedam
sati dnevno. To je već dva sata prekovremeno svake sedmice koji se čak ni ne
vode kao takvi nego se smatraju ‘normalnim radnim vremenom u trgovini’ Radnici dolaze barem pola sata do sat vremena
prije otvaranja objekta i isto tako ostaju nakon njegovog zatvaranja“, upozorava Beširević.
Sindikat je u 2024. zaprimio ukupno
329 prijava u vezi sa kršenjem radničkih prava, od čega više od 10% slučajeva
(37 prijava) odnose se na neplaćen prekovremeni rad.
„Ako tome dodamo i kršenja prava
na slobodan dan kao i dane godišnjeg odmora koje bi također mogli dovesti u
vezi sa prekovremnim radom koji nije plaćen onda se taj broj penje na 130
slučajeva od njih 329. Neplaćen prekovremni rad je već godinama u top šest
problema ovog sektora“, dodaje Beširević.
Beširović upozorava da je u pravilu
prekovremni rad nije plaćen, te da se on u praksi kompenzira kroz dodatne
slobodne dane što opet zavisi od broja radnika u određenoj kompaniji.
„I od toga zavisi mogućnost
korištenja i regularnih slobodnih dana. Bitno je naglasiti da ovaj problem
neplaćenog prekovremnog rada nije univerzalan. STBIH ima iskustva sa velikim
brojem neplaćenih prekovremenih sati npr u maloj trgovini sa pet i manje radnika
a isto tako imamo svijetle primjere gdje u velikim hiper i super marketima sa
100 i više radnika nema uopšte prekovremnog rada“, kaže Beširović.
Smatra da zasluga za to ide isključivo
voditeljima/cama objekata koji odgovorno pristupaju rasporedu radnih sati i
organizaciji rada uopšte.
„Sa druge strane, nedostatak
radne snage je već odavno ogroman izazov u smislu organiziranja radne sedmice.
Ma koliko se protivnici zabrane rada nedjeljom trudili da pokažu kako je to bio
pogrešan potez, on je umnogome doprinio da se radna sedmica u tgrovini bolje
organizuje“, dodaje naša sagovornica.
Prekovremeni rad u novinarstvu se
smatra dijelom profesije
„Novinar nema radno vrijeme“, ovu
rečenicu čuo je skoro svaki novinar koji je od poslodavca tražio naknadu za
prekovremeni rad. Na taj način poslodavci romantizuju izrabljivanje i rad duži
od onog propisanog zakonom, a zbog specifičnosti radnog vremena, novinari često
pristaju na taj narativ.
Među novinarima i novinarkama koji su
često radili prekovremeno bez ikakve nadoknade je i Marija, što nije njeno
pravo ime, a njen pravi identitet poznat je redakciji. Radila je u nekoliko bh.
medijima i kod svih je primjetila istu pojavu – prekovremeni rad se u novinarstvu podrazumijeva.
“Ne samo da je
uobičajen, već se često doživljava kao sastavni dio profesije, nešto o čemu se
ne pregovara i što dolazi u paketu sa radom u ovom sektoru. U medijima je često
prisutna pretpostavka da novinari nemaju radno vreme. To nije samo stereotip
koji dolazi spolja, već ga i sami novinari prihvataju. Naučeni smo da je
novinarstvo poziv, misija, ljubav, a ne posao. Iza romantizovane slike realnost
izgleda dugačije – prekovremeni sati provedeni na terenu ili u redakciji često
ostaju nepriznati i neplaćeni”, kaže Marija.
Osim vremena
provedenog u kancelariji i na terenu, upozorava naša sagovornica, sati
provedeni kući za laptopom do kasnih sati ostaju nevidljivi.
“Poslodavci
podrazumijevaju da ćemo raditi duže od ugovorenog vremena i da ćemo to raditi
bez naknade, iz čiste profesionalne odgovornosti. Novinari, u većini slučajeva
to i prihvataju. Od nas se očekuje da budemo dostupni 24/7, da budemo prvi na
licu mjesta kada se nešto dogodi, da odgovorimo na svaki telefonski poziv i
sagovornika i urednika, da zaboravimo na sopstvene granice i umor zarad višeg
dobra”, dodaje naša
sagovornica.
Tokom godina, naučila je
da prekovremeni rad u novinarstvu nije izuzetak, već pravilo. Novinari ostaju
duže na poslu, a osim naknade najčešće izostane bilo kakvo priznanje tog rada.
“Umjesto toga
novinari su preopterećeni, potplaćeni i izloženi nesigurnim uslovima rada.
Dokle god se prekovremeni rad bude podrazumijevao, a ne regulisao i plaćao,
novinarstvo će ostati profesija u kojoj se mnogo daje, a premalo dobija.
Nekoloko godina ranije jedan urednik mi je rekao nešto čega se uvijek sjetim
kada pričamo o ovoj temi: Novinarstvo mora biti plaćeno i profitabilno, jer ako
nije onda nije posao”,
dodaje naša sagovornica.
Kako se izboriti za plaćeni
prekovremeni rad?
Većina njenog radnih
koleginica prećutno je pristala da za prekovremeni rad ne bude plaćena, ali
Hadžimusić nije odustajala od svojih prava.
Firmu u kojoj je
radila tužila je čak dva puta: zbog mobinga, neplaćenpg toplog obroka i
neplaćenih prekovremenih sati.
“Jednu tužbu sam dobila
vansudskom nagodbom , a sada sam nakon šest godina dobila i drugu tužbu”, kaže
Hadžimusić, trgovkinja u penziji.
Ona preporučuje svim
radnicima i radnicama da od svojih prava ne odustaju.
“Ako poslodavac
ne poštuje svoje obaveze, tužba je jedini način da ih natjerate da to urade.”
Beđirović upozorava da plaćanje
prekovremenog rada nije garantovano zakonom, iako je njime propisano. Mišljenja
je da prekovremni rad mora biti značajno više plaćen kako bi to bio motiv
radnicima da ga prijavljuju i zahtjevaju.
„Nedovoljna naknada za
prekovremeni rad u ovom momentu nije motiv da se radnici konfrontiraju sa
svojim poslodavcem iako ako gledate godišnji iznos i ako kumulativno posmatrate
to su veoma veliki iznosi za svakog pojedinačnog radnika. Oni pak ovo pravo posmatraju
na dnevnoj, eventualno sedmičnoj osnovi i vrlo često su skloni da ga
„poklanjaju“ svom poslodavcu“, kaže
predsjednica STBiH.
Napominje da Zakon o radu mora biti
mehanizam koji će radnicima omogućiti da i ovo kao i druga svoja prava
zahtjevaju i štite.
Kontrolni organi su drugi ključni
akter u tom procesu, a evidentan je zaokret u radu inspekcijskih organa u
odnosu na ono čemu smo svjedočili prethodnih dvije decenije.
„Po prvi put radnici sami navode
inspekcije kao saveznika u borbi za svoja prava i iako je to i dosad bilo oruđe
koje su imali na raspolaganju, oni ga po prvi put stvarno i koriste i vjeruju
mu. Tu naravno ima još dosta toga da se napravi ali evidentno je da se
atmosfera na tržištu rada mijenja. Na kraju, kao i u rješavanju svakog
problema, promjena narativa je ono što je neophodno“, zaključuje Beširović.
8. mart 2025. godine u Sarajevu slavimo na ulici u protestnoj šetnji
za žene radnice i njihova većinom uskraćena prava. Osmomartovski marš će
ove godine ukazati na goruće probleme radništva, posebno žena. Članke
koje objavljujemo ususret 8. martu posvećujemo njihovim borbama i
pobjedama i njima pozivamo sve da ovaj praznik obilježe izlaskom na
osmomartovski marš. Pratite nas na Instagram stranici i Facebooku za sve informacije o maršu.
Ilustracija: Hana Ćurak - @svesutovjeshtice
Izvor: zamisli.ba
